Filmske marginalije : teorijski eseji s povodom | Hrvoje Turković

ZAŠTO REKLAME NE BI REKLAMIRALE I SVOJE REDATELJE

Jeste li znali da je Ingmar Bergman, taj slavni i paradigmatični švedski filmski umjetnik, radio filmske reklame – reklame za sapun?

Da je tome doista tako, otkrio nam je, i to dokazao, Walter Schobert, filmski povjesničar i zdušni filmski arhivar iz Frankfurta. On je (zahvaljujući maru Goethe-Instituta u Zagrebu) predstavio u zagrebačkoj Kinoteci program ranih njemačkih filmskih reklama, a uz to, kao začin, pokazao i reklamni niz za sapun “Brisk” koji je Bergman napravio početkom pedesetih godina.

Nasuprot Schobertovu mišljenju da su posrijedi minorna i zanemariva Bergmanova djelca, tvrdimo da su te reklame uglavnom sjajna i duhovita ostvarenja, mnogostruko indikativna. Rađena su, kako je to Schobert naglasio, u vrijeme Bergmanovih egzistencijalističkih opsesija, a odišu igrom, zabavom, nezatomljivom senzualnošću i konstrukcijskom dosjetljivošću. Bergman, koga su još zadugo smatrali izrazito “literarnim” filmašem, autorom kojemu je više stalo do prizornih, pretežno psiholoških odnosa nego do nekog osebujnog vizualnog stila, u ovim reklamama jasno demonstrira svoj posve filmaški užitak u kadriranju, ritmu, triku.

Užitak mu, očito, čini razrada dubinskog rasporeda likova u bližim planovima, s iznenađujućim upadima i ispadima likova, dinamičnom koreografijom kretanja u kadru. Uživa prenositi zgodna rješenja iz filma u film – tako da se osjeti reklamna srodnost tih filmova, činjenica da je riječ o marketinškoj seriji. A opet, spretan je u njihovu iznenađujućem variranju. U svemu mu je stalo do dinamike, i dok mu ondašnji njegovi igrani filmovi ostavljaju dojam meditativne sporosti, reklame su mu izrazito živahne: takvo je kretanje likova, takve su kombinacije kretnji i govora, smjene kadrova su brze, trikovi dinamični.

Uza sve to izrazito je senzualan: uživa u lijepim djevojkama, naglašuje njihovu ogoljelu put pri pranju reklamiranim sapunom, ali im ne otkriva “ključna” mjesta; poigrava se kontrastima između dobroćudnog starca i senzualnih djevojaka što ga okružuju. A najzgodnije je u svemu to što Bergman reklamnu poruku očito ne doživljava kao prisilni dodatak igri (kako je to slučaj s ranim reklamama njemačkih avangardista Rutmanna i Fischingera), nego nastoji reklamni slogan uključiti u strukturu filma na što zgodniji, raznovrsniji, štosniji način. Uobličavanje reklamne poruke očito je smatrao izazovom mašti.

Bergman se nema čega stidjeti kad su u pitanju ove reklame, ali on ih se, čini se, doista stidi. Kad je, naime, Bergman svojedobno u Njemačkoj dobio Goetheovu nagradu, tom je prigodom organizirana cjelovita retrospektiva njegovih filmova. Schobert mu je predložio da se prikažu i ove reklame. Iako nije zanijekao da ih je radio, Bergman je odlučno zabranio da ih uključe u retrospektivu.

Očigledno, nije riječ toliko o stidu zbog filmske vrijednosti izvedbe koliko zbog same činjenice što je radio reklame. Izradu filmskih reklama redatelji (ali i dio ekskluzivne artističke javnosti) očito drže nižim poslom, ispod svoga nivoa. Zato to skrivaju kao zmija noge.

Iznenađujuće onda djeluje otkriće, kao što je ovo naše, da ugledni i samosvjesni “umjetnici” ipak rade ili su radili i reklame, da se realnost razlikuje od općih estetskih predrasuda, kojima su često i sami podlijegali. Osim Bergmana reklame su radili mnogi suvremeni i prošli redatelji. Radio ih je, primjerice, militantni moderni umjetnik Peter Greenaway, radili su ih i Polanski i Wenders; propagandne filmove radio je i klasik Dreyer. I u nas se je mnogi izraziti i deklarirani artist ogledao u reklamama. Biste li, primjerice, povjerovali da su Zvonimir Berković, Zoran Tadić, Nikola Tanhofer, Branko Ivanda, Bruno Gamulin, Zrinko Ogresta… bili ili jesu i redatelji reklamnih filmova i videospotova?

Naravno, reći će se, u reklamama se vrti priličan novac i to je način da redatelj solidno zaradi u kratkome roku. Ali, novac se vrti i u “visokocijenjenom” igranom filmu, a budući da su profesionalci, redatelji žive i od tog novca. U čemu je tu onda statusna razlika između zarađivanja novca za život reklamom i zarađivanja novca za život “umjetničkim filmom”?

Posrijedi je očigledna rogobatna društvena predrasuda. Ona, čini se, ima korijen u romantičarskom preziru prema trgovini: sve što je vezano uz trgovanje i trženje modernistički umjetnici i njihova publika skloni su prezirati. Zato je “komercijalnost” još uvijek toliko pogrdan termin.

Međutim, gledano sa stvaralačkog i doživljajnog stajališta, reklame imaju sve što tradicija stvaralaštva najviše vrednuje: retorički su naglašene i usmjerene na invenciju, a pri tome svojim bogatstvom pružaju izdašne pogodnosti da se invencija i retorika razmaše (vidi tekst: “Estetizam reklama”). Umjesto da ih skrivaju i da zataškavaju svoje autorstvo, reklame bi trebale reklamirati redateljevu invenciju i retoričku kompetentnost.