Filmske marginalije : teorijski eseji s povodom | Hrvoje Turković

ŠTO ZNAČI FILM “EKRANIZIRANOM” KNJIŽEVNIKU?

Skupne ćakule na Pulskom filmskom festivalu (23. srpnja 1993.) o književnosti i filmskom scenariju – pompozno najavljene kao “okrugli stol” – bile su upravo onoliko dobre koliko su bile ćakule, a ne “okrugli stol”. Pokušaj da se o ovoj istrošenoj temi govori uopćeno – ili “teorijski”, kako bi to rekao Vlatko Pavletić – ispadao je gnjavatorski, dok su čavrljalačka samoispitivanja nekolicine prisutnih književnika bila najzanimljiviji prilozi. Kako je to na mjestu događaja uočeno, zanimljiva strana ovih ćakula bila je upravo u tome što se nije toliko govorilo o odnosu književnosti i filma nego ponajviše o odnosu književnika i scenarija, književnika i redatelja, odnosno književnika i filma.

Tako se dobio svojevrstan “pogled u književničku unutrašnjost”, a ta se “unutrašnjost” pokazala vrlo indikativnom.

*

Najeksplicitniji je u tom pogledu bio Ivan Aralica u svojem vrlo finom ispovjednom iskazu. Premda je i sam radio izvorne scenarije i sudjelovao u adaptacijama svojih romana i priča, on je iskazao duboku nelagodu prema ekranizacijama svojih djela. Ono što ga boli jest svojevrsno “otimanje” autorstva i publike koje film čini knjizi. Priča koja se prenese na film, kazao je otprilike Aralica, za publiku postaje sastojkom filma, ona je sad redateljevo, filmsko dobro. Kako je film popularniji i spektakularniji od književnog djela, izvorno djelo sve više postaje sjenom filma, a njegova vrijednost izvedenica iz vrijednosti filma u kojem je adaptiran. Zato, kaže Aralica, on nerado daje svoje dobre priče, a nikako neće svoju samo zamišljenu priču uobličiti u scenarij prije nego što je objavljena kao književno djelo.

Taj sentiment je potvrdio i Mate Matišić, scenarist u nekoliko Papićevih filmova. Ispovjedio se kako, na navaljivanje svog prijatelja, redatelja Zrinka Ogreste, nije htio dati svoju najbolju priču za scenarijsku obradu, nego mu je radije ponudio ono što je držao slabijim književnim ostvarenjem. I njega progoni bojazan da će filmska recepcija oteti vrijednost književnoj recepciji.

Proširenost te nelagode potvrdio je i Ivan Kušan anegdotom o Slavku Kolaru i ekranizaciji njegove priče “Svoga tela gospodar”. Kolar je, kaže Kušan, bio izrazito nezadovoljan prepravkama koje je u tu priču unosio Fedor Hanžeković. Na kraju je digao ruke od svega i prepustio Hanžekoviću da radi sam, tražeći čak da ga se ne iskaže kao autora scenarija. Međutim, Hanžeković ga je ipak naveo kao autora scenarija i na Pulskom festivalu Kolar je dobio Zlatnu arenu za scenarij, a film nije bio nagrađen. Nakon Pule Kolar je, prema anegdoti, rekao Hanžekoviću: “Neka ti sad bude; da si napravio scenarij po mome, nagradu bi dobio film, a ne scenarij”.

Čak i književnik Pavao Pavličić, vješt voditelj ovog okruglog stola, kad je postulirao kako scenarije piše uz potpuno uslužno podvrgavanje redatelju, jasno je odao kako je riječ upravo o samoodricanju: on zatomljava svoje autorske pretenzije, podređuje se redatelju i njegovoj zamisli i nakon toga se drži podalje od izrade filma i samoga filma, smatrajući to nečim posve drugim od njegova autorsko‑književničkog posla koji ipak smatra primarnim, osnovnim izvorom svog ugleda.

*

Sve ove iskazane nelagode i odmaci književnika od filma i filmskog scenarija zapravo i nisu vezane uz kreativne probleme, npr. uz probleme “transpozicije” književnog djela u filmsko – kako se to visokoparno označava. Posrijedi je zapravo pitanje društvenog statusa vlastita posla i vlastite osobe, tj. razmjernog položaja na društvenoj ljestvici kulturnih vrijednosti.

Književnici svoj, razmjerno viši kulturalni status od filmaša izvode iz svojih književnih djela i njihove recepcije. Oni su apsolutni autori svojih književnih djela, pa ugled koji imaju na temelju njih isključivo je njihov vlastit, osoban ugled. Međutim, kao sudionici u filmskom djelu oni su samo suradnici, drugotni pomagači, pa takav status dobiva čak i njihovo izvorno književno djelo. Na tržnici ugleda oni odjednom postaju ovisni i niže rangirani. To im očigledno nije lako prihvatiti i otuda njihova nelagoda i distanciranost prema filmu koji hoće njihovo djelo ekranizirati.

I tako smo dobili naličje starog disputa o odnosu književnosti i filma: taj je odnos uvelike odnos statusnog uzajamnog otimanja i pogađanja.