Filmske marginalije : teorijski eseji s povodom | Hrvoje Turković

METAŽANR

Kad suvremeni redatelj radi film u kojem se oslanja na neke povijesne obrasce filmovanja, njegov odnos je naročite vrste. Nije isti kao u redatelja koji izvorno pripadaju razdoblju kojim su vladali zadani obrasci filmovanja. Recimo, kad se neki redatelj prije tridesetak ili četrdesetak godina posvetio radu filma u žanru vesterna, tada je on znao kako vestern treba izgledati, što je nužno imati u filmu, a što se smije prekršiti ili slobodno varirati. Njegova obrada scenarija, obrada scena i rad s glumcima, scenografima i kostimografima, a i sa snimateljem poštovala je ta opća pravila žanra kako su se ona osjećala u danome razdoblju, premda se sve to prilagođavalo novim posebnim prilikama danoga filma i filmske zamisli.

Suvremeni redatelj, međutim, ne osjeća žanrovska pravila kulturalno obavezujućim; on žanr tretira kao povijesni tip filmovanja koji nudi zgodne obrasce za slobodnu obradu. Preuzimat će niz gotovih uzoraka iz povijesti žanra – likove, kostime, fabule i drugo – ali će se slobodno poigravati tim uzorcima prema kriterijima suvremenoga ukusa i svoje autorske namjere. Takav odnos prema žanru naziva se metažanrovskim. Njega je najlakše primijetiti kad je riječ o parodiji, o karikaturalnoj obradi povijesnih obrazaca žanra. Ali kad nije riječ o parodiji, ponekad je potrebno dosta istančanog poznavanja i žanrovske povijesti i suvremenih tendencija da bi se uočilo kako neki film i nije izvorno žanrovski, nego upravo metažanrovski.

Nedavno se u nas nakratko pojavio jedan suptilan metažanrovski film: Doktor Divjak, čovjek od bronce (Doc Savage), redatelja Michaela Andersona.

Istančanost toga filma jest u tome što on vrlo vjerno slijedi i uobličava prepoznatljive žanrovske obrasce, i to obrasce koje će svatko nazvati naivnim. Npr. Doc Savage je nadčovjek, plemenit, požrtvovan, okružen grupom prijatelja koji su isto tako pošteni, ali odudaraju od Doc Savage svojim neidealnim fizičkim izgledom i osobenjačkim ponašanjem. Radnja filma je avanturistička, u duhu Tarzana u New Yorku, odnosno u duhu avanturističkih stripova, i sve se odigrava u crno‑bijelim sukobima bez ikakve sive sjenke psihologiziranja.

Ipak, taj je film čisto metažanrovski. Tako naivnu fabulu danas ne trpe filmovi suvremene produkcije osim ako nisu metažanrovski – kakvi su spageti vesterni, japanski suvremeni vesterni i znanstvenofanstatični filmovi (ili ako nisu eksploatacijski – na brzinu napravljeni za priručno mlaćenje love). Doktor Divjak, premda pripada avanturističkom žanru, odviše je impregniran prepoznatljivim stripovskim rješenjima a da se ne bi opazila čak i stanovita filmskožanrovska neuobičajenost u otvorenoj “naivnosti” fabularnih rješenja. Zatim, rađen je kao globalna a ne detaljizirana parodija, s rijetkim unutarnjim parodijskim naznakama. Takva je parodijska naznaka npr. reakcija Doc Savageovih prijatelja na njegov patriotski govor: prijatelji mu plješću kao da je u pitanju javna, oficijelna priredba – reagiraju onako kako bi, pretpostavimo, trebali reagirati gledaoci u kinu na takav govor. S tehničke strane gledano, film je rađen s marom, s preciznošću i stilskom pomnošću koju je mogao unijeti samo odnjegovani suptilitet samosvijesnog artista.

Artističnost ovoga filma dovedena je do gotovo perverzne neprimjetnosti, te je čini se, zapažaju samo perverzni filmofili, dok se ostala publika zgraža nad pojavom takvoga “primitivca” od filma.