Filmske marginalije : teorijski eseji s povodom | Hrvoje Turković

TKO JOŠ GLEDA EKSPERIMENTALNE FILMOVE

Kad se negdje priređuje projekcija eksperimentalnih filmova – u Zagrebu, primjerice, u studentskom Centru za film ili na tribini Kulturno-informativnog centra (KIC), ili u dvoranici Ki‑No u Filmoteci 16 – na nju dođe malobrojna, probrana publika. Ako i navale, a “navalu” predstavlja, primjerice, dolazak pedesetak gledalaca u dvoranicu koja prima četrdesetak – što je nedavno bio slučaj pri projekciji “američkog undergrounda” u Ki‑No – to je više zato jer je bila riječ o mitskom američkom filmu i undergroundu, a najmanje zato što je bio posrijedi baš eksperimentalni film.

Želimo li biti zlobni, utvrdit ćemo kako je publici onoliko stalo do eksperimentalnih filmova koliko je eksperimentatorima stalo do publike. Tj. jednima do drugih stalo je slabo ili nimalo.

Postoji, naime, programatska idealizacija odnosa između eksperimenta i publike. Naime, polazna avangarda ciljano je išla protiv doživljajnih navika filmske publike, njezinih filmskih očekivanja, tj. protiv vladajuće odomaćenosti publike u filmu. Čak je i razvijala prezir prema tzv. običnoj ili širokoj publici redovnih kina: da im je ta publika dolazila gledati filmove smatrali bi to svojim porazom. Zauzvrat, takva im je publika znala vratiti istom mjerom – izviždati ih (kako su izviždali Claireov Međučin na njegovoj premijeri u Parizu).

Eksperimentatori su proklamirali da rade filmove “za svoju dušu”, prema svojim stvaralačkim potrebama, prema svojoj osebujnoj osjetljivosti, prema čistim estetičkim idealima, a ne za neku određenu publiku i njezine uobličene potrebe. Prezirali su “komercijalnost” i njezino “podilaženje niskom ukusu publike”. Publiku nisu smatrali obvezujućim faktorom. Najviše što su očekivali u pogledu svoje publike bilo je da će se naći tu i tamo netko među gledaocima namjernicima čiji će se senzibilitet poklopiti s autorovim i koji će autorov film prihvatiti kao nadahnjujući.

Sve je to, naravno, bila samozavaravajuća idealizacija. Nema umjetnosti koja ne bi računala na nekakvu, i to formiranu, publiku: stvar je samo u tome teži li obuhvatiti raznoliku publiku ili publiku određenog tipa. Eksperimentatori su otprva računali na ekskluzivnu publiku: svojih kolega eksperimentalista, avangardnih umjetnika, podržavateljskih publicističkih krugova i na onu malobrojnu ekskluzivnu publiku koja prati novoumjetničke ekstravagancije. Računali su i obraćali su se, dakle, ezoteričnom društvancu.

Dakako, ezoteričnost može s vremenom postati društveno etablirana. To se dogodilo i s filmskim eksperimentalizmom. On se u svijetu uspio institucionalizirati na svoj marginalistički, ali važan način, dobiti svoje proizvodne i prikazivačke centre, razviti svoju stalnu publiku i publicističku pratnju, stvoriti svoje škole za avangardističku edukaciju, uspostaviti čvrstu internacionalnu mrežu veza. Sve u svemu, razvio je dugotrajnu tradiciju koja danas zahvaća dvije trećine ukupne povijesti filma. Ali je pritom zadržao ezoterični status i obilježje ezoterije.

U nas, međutim, taj proces etabliranja nije posve proveden. Premda i mi imamo dugotrajnu eksperimentalističku tradiciju, ona je bila prekidana, neuredna, uz slabu publicističku pratnju. Filmski i televizijski kritičari, odgojeni pretežno na repertoarnom filmu, često su bespomoćni pred eksperimentalnom filmom i spašavaju se time što ga posvema ignoriraju. A najmlađi naraštaji gledalaca, iako odrastaju na filmskim vrstama koje su izravni trošitelj eksperimentalne tradicije i osjetljivosti – a to su glazbeni spotovi i televizijske reklame – najčešće su zbunjeni i izgubljeni kad se suoče s eksperimentalnim filmovima jer im ondje nedostaje glazbeni broj da im stvar učini prepoznatljivom.

Zato je današnja publika eksperimentalnih filmova tako čudnog sastava: tu i tamo neki okorjeli i ostarjeli pratitelj eksperimentalizma, umjetnik konceptualist ili stari avangardist, a ostatak malobrojne publike sastavljen je od vrlo mladih radoznalaca koji se ponašaju kao da su nabasali na neku zanimljivu, čudnu, ekskluzivnu seansu.

[*] Od vremena kad je pisan taj tekst do današnjeg dana (2023), dosta se toga promijenilo. Dani hrvatskog filma uključili su u svoj program eksperimentalni film kao poseban i posebno nagrađivan rod i tako redovito godišnje davali mogućnost kritičarima i publici da budu izloženi i tom tipu filma. Osnovan je međunarodni festival isključivo eksperimentalnog filma 25fps. Muzeji i galerije, te velike skupne izložbe počele su uključivati i umjetnički video u svoje programe. Na televiziji se postupno počele javljati emisije posvećene video-umjetnosti i eksperimentalnom filmu. A u priličnom se broju javljaju magisterski i doktorski radovi na temu eksperimentalnog filma, odn. avangarde. Iako je publika još uvijek “probrana” – ima je, obuhvaća priličan broj mladih ljudi.