Filmske marginalije : teorijski eseji s povodom | Hrvoje Turković

O POJMU FILMSKOG AUTORSTVA

U nedavnim razgovorima i napisima u povodu smrti Charlieja Chaplina izrečena je zanimljiva tvrdnja: da su nijemi komičari, glumci, a među njima i Chaplin, prvi uočljivi autori u umjetnosti filma. Doduše, Chaplin je velik dio svojih filmova režirao sam, ali neke i nije, no i ti nose neskriveno obilježje njegove osobnosti. Bilo je tako i s drugim velikim komičarima – Busterom Keatonom, Haroldom Loydeom, Stanlijem i Oliom, braćom Marx. Većina njih i nije sama režirala svoje filmove, ali su im davali nepogrešivu posebnost, bez obzira na to što su se njihovi redatelji znali smjenjivati.

No, nije tako samo s komičarima. Cijeli holivudski sistem zvijezda bio je takav: stil glume filmske zvijezde, odnosno lik koji je ona glumački personificirala, uvjetovao je i ukupan izgled njihovih filmova, te su se filmovi prepoznavali i pamtili po glumcima. Zvijezde su bile, svjesno ili ne, autorski određivači filma.

Već samo ustanovljavanje ovih činjenica povlači dalekosežne zaključke. Nasuprot danas dominantnim shvaćanjima, poistovjećivanje filmskog autorstva i režije očito nije ispravno. Autorom filma mogu biti i glumci, a može biti i grupa pojedinaca. Čak i u filmu gdje je redatelj glavni autor, dajući mu svoj biljeg, čak se i tamo može govoriti o “djelomičnim” autorstvima glumaca, snimatelja, scenarista…

To sve pred filmologiju postavlja poseban zadatak: odrediti pojam autorstva neovisno o bilo kojem posebnom filmskom zanimanju, i o tome radi li se o pojedincu ili grupi.

Bitne elemente za odredbu autorstva dala su razmišljanja u sklopu tzv. “autorske teorije”. Autorom se drži svaki onaj ili svi oni, ako ih je više, koji filmu ili pojedinom vidu filma daju jedinstven stil, jedinstven ukupan “nazor na svijet”.

Pojam nazora na svijet doima se dosta neodređenim. Ali filmskokritička praksa dala mu je dosta određen sadržaj. Tko god radi film nalazi se pred golemom količinom neslućenih radnih izbora. Da li izabrati ovu ili onu temu, da li je razviti ovako ili onako, da li snimati s ovog ili onog položaja, s ovim ili onim predmetom u kadru, bez promatračkog pomaka ili s pomakom itd. Zreli stvaraoci takve izbore uočavaju i čine gotovo spontano, s čvrstom, premda rijetko kad svjesnom orijentacijom. Ta orijentacija daje cjelovitost i jedinstvo svim brojnim i raznovrsnim izborima, a prenosi se iz filma u film, iz rada u rad. Upravo takvu jedinstvenu, spontanu ili poluspontanu orijentaciju u izborima nazivamo stilom i nazorom na svijet.

Stil filma može razviti jedna osoba, ali i uigrana ekipa ravnopravnih suradnika. Kako u izradi filma postoji podjela rada, pri čemu ima zanimanja koja imaju priličnu slobodu u radnim izborima, mogu se utvrditi područja gdje i podređeni suradnik može biti neporeciv autor. Na primjer, glumac – u nekim aspektima svoje uloge, snimatelj – u nekim aspektima snimanja itd.

*

Za neka, međutim, vrlo odgovorna filmska zanimanja ponekad je teško reći pružaju li ona mogućnost za “djelomično autorstvo”. U jednoj su anketi na pitanje može li montažer razviti svoj stil montaže, gotovo svi montažeri odgovorili odrečno, ali ne treba im odviše vjerovati. Možda će pažljiva proučavanja i uspoređivanja montaže različitih filmova istih montažera upozoriti na postojanje nekih osobnih montažnih stilova. A opet, tko će biti autor, ne ovisi samo o apstraktnim mogućnostima, već o kulturalnim tendencijama, koje su povijesne i smjenjuju se, te kao autora promoviraju čas jednog čas drugog.