Filmske marginalije : teorijski eseji s povodom | Hrvoje Turković

IN MEDIAS RES

U dramaturškim priručnicima često ćete naći tvrdnju kako fabula može započeti odmah iz središta drame – in medias res. Da se odmah, naime, upadne u središnji problem, usred akcije, usred drame, bez pripreme, bez pretpovijesti. No, pokušate li pronaći neki film koji tako počinje, neće vam biti lako. Većina scenarista i redatelja više voli imati bar neku pretpripremu, dati bar neka prethodna obavještenja o prilikama i junacima prije nego što uvedu središnji problem.

Film Pripremite maramice Bertranda Bliera započinje na taj rijedak način: već prvim kadrom uvodi gledaoca usred drame. U krupnim planovima karakterističnima za praćenje psihološkog sukoba pratimo kako mladić nervozno gleda djevojku koja s beskrajnim izrazom gnjavaže žvače hranu. On je počinje optuživati da je izgubila svu ljubav za njega, da joj ga je dosta, da joj se to ne gadi hrana nego on. Saznajemo da su muž i žena. Taj burni početak postaje odmah akcijski kompliciraniji, jer poduzetni i izluđeni muž uvlači u stvar mladića sa susjednog stola, tražeći od njega da bude ljubavnik njegove žene, ne bi li je izvukao iz emocionalnog mrtvila. Cijeli film se dalje sastoji iz gomilanja komplikacija koje se razvijaju iz nastojanja da se nešto učini s emotivno anemičnom ženom.

Dakako, takav početak, iz središta stvari, nije svuda primjenjiv i nije svagdje najbolji. Ali vjerojatno bi mnogi filmaši uštedjeli dosta polazne dosade kad bi tako postupili.

Uzmimo za usporedbu početak filma Posljednji bračni par u Americi Gilberta Catesa. I taj se film bavi bračnim parom, premda je problem drukčiji. Film počinje s kadrovima rekreacijske igre američkog nogometa grupe muškaraca i žena. Na svršetku igre razabiremo da su to bračni parovi, ali još ne razabiremo koji je par glavni. Redatelj ih nimalo ne izdvaja. Potom pratimo kućnu zabavu na kojoj se također ne izdvajaju glavni junaci. Scena završava s monologom feminiziranog muškarca o tome kako je brak štetna ustanova pa su rastave neminovne. Time je verbalno uveden problem razvoda, ali to još nije glavni problem filma. Tek u narednoj sceni imamo posla s glavnim junacima, bračnim parom, koji igraju Segal i Wood. Međutim, potrebna će biti gotovo polovica filma da bi postao jasnim osnovni problem ovoga bračnoga para – kako se konformirati općoj pošasti razvoda među prijateljima. Centralno pitanje je zapravo društveni konformizam, čak i u odnosu na negativne aspekte društva.

Sporost uvođenja glavnih likova, sporost uvođenja središnjeg problema čini očitim da je film Posljednji bračni par u Americi rađen po načelu razvlačenja koje je dosta tipično za filmaše koji u snimanje ulaze bez prave ideje i pravog interesa.

Od tih dvaju početaka, početak filma Pripremite maramice nedvojbeno je efikasniji: odmah je sve jasno, više angažira gledaoca, a i ekonomičniji je, to jest, ostavlja više prostora za fabularni razvoj. Doduše, to ne jamči da će ostatak fabule biti jednako zanimljiv kao početak, ali barem takva očekivanja budi, što nije slučaj sa smušenim i sporim početkom filma Posljednji bračni par u Americi.