Filmske marginalije : teorijski eseji s povodom | Hrvoje Turković

INCESTUOZNE VEZE ODGOJNOG I PROPAGANDNOG FILMA
uz knjigu Obrazovni film Vjekoslava Majcena

Vjekoslav Majcen negdje na početku svoje knjige povlači razliku između odgojnog i obrazovnog filma.

Obrazovni film je, prema Majcenu, onaj koji “prenosi određene vizualno predstavljene podatke gledatelju s ciljem da djeluje na postojeće stanje znanja i stvaranja novih znanja, vještina i navika” (str. 24).

Odgojni je, za razliku, onaj koji “svojim sadržajem i specifično filmskim sredstvima gledatelju na konkretan način prenosi određene apstraktne pojmove (ljubavi, dobrote, pravde, humanosti, marljivosti) i, često snažno emotivno djelujući, svojim porukama utječe na stvaranje pozitivnih stavova, motivira gledatelja za prihvaćanje određenih moralnih vrijednosti i djelatno njihovo provođenje” (str. 24).

Povijesne predloške što jasno ilustriraju ovu razliku nije teško pronaći među brojnim filmovima i trendovima koje Majcen proučava. Primjerice, čisto i uzorno su obrazovnim filmom element-filmovi Radovana Ivančevića Perspektive (1972.), a neki zdravstveno-prosvjetni filmovi Škole narodnog zdravlja – kao npr. Campek nevaljalac (1929.), Mladena Širole (film sjene rađen s glumcima i crtanom pozadinom, a odnosi se na održavanje higijene) ili Dva brata (1931.) Kamila Brösslera (igrani film uperen protiv alkoholizma) – izrazito su odgojni. Dok su Ivančevićevi filmovi pojmovno-objašnjavateljski, ovi drugi su izrazito fabularni, igrano-anegdotalni filmovi tek s demonstrativnom (poučavajućom – često verbalnom) poantom. Odgojni filmovi, za razliku od obrazovnih, ne moraju ništa objašnjavati, nego samo uvjerljivo prenositi vrijednost pridržavanja određenih moralno obojenih normi.

Propagiranje kao bitna značajka odgojnog filma

No, nije li ova odredba odgojnog filma zapravo istodobno i odredbom propagandnog filma? Ta upravo je svrha svakog propagandnog filma – i onog ekonomskog, i onog političkog, i zdravstvenog, i humanitarnog – da navedu ljude da u određenim životnim okolnostima djeluju na određene načine (da na određenim izborima glasaju za određenu stranku ili određenog političara, kupuju određen proizvod, idu na preventivne liječničke preglede, daju priloge i glas za humanitarne organizacije…), s time da se to čini tako da se osobitom postavom filma nastoji utjecati na uvjerenja (vrednote, stavove) prema kojima se ljudi ravnaju kad djeluju u nekim određenim prilikama.

I filmovi koji su rađeni da budu “odgojni” rade upravo to: navode djecu (i odrasle) da prihvate i/ili da učvrste određene vrijednosti prema kojima je poželjno da uređuju svoj život, odnosno i svoje privatno i svoje društveno izloženo ponašanje.

Uostalom, navedeni “zdravstveno-prosvjetni” filmovi Škole narodnog zdravlja držali su se i izričito promidžbenim – tj. filmovima što promiču (propagiraju) neke pozitivne (zdravstvene i civilizacijske uopće) vrednote i navode ljude da se prema njima ponašaju. A takvim su se držali i, recimo, filmovi namijenjeni religijsko-moralnom, ili nacionalnom odgoju djece i odraslih. Zato Majcen sustavno predočava blisku vezu naglašeno odgojnih intencija i onih propagandnih, te na mnogim mjestima u svojoj knjizi obrađuje i propagandne filmove i trendove (osobito u poglavlju “Film u ideološkim okvirima”). Utoliko je Majcenova knjiga dijelom i povijest propagandnog filma u Hrvatskoj (kao što je dijelom i povijest dokumentarnog i dječjeg filma – jer se prvi često javlja u službi obrazovanja, a dječji u službi odgoja).

Odgojni film nasuprot “pravom” propagandnom

Ipak, ovo podvođenje odgojnog filma pod propagandni ostavlja čovjeka u nelagodi. Nešto tu ne štima najbolje. Uostalom, Majcen nigdje ne izjednačava odgojni i propagandni film, iako itekako bilježi njihove incestualne veze.

U čemu je razlika između “čisto” odgojnog i “pravog” propagandnog filma?

Odgojni film jest propagandni, ali takav je tek – “kad malo razmisliš”. Jedan dječji film koji demonstrira vrijednost, recimo, sloge u zajednici, odnosno vrijednost složna djelovanja (npr. Vlak u snijegu Mate Relje, ili Družba Pere Kvržice Vladimira Tadeja) neće se odmah i spontano držati “propagandom” tih društvenih vrijednosti, nego tek onda “kad malo razmisliš”. Američke filmove koji prate pod kojim se otežavajućim okolnostima uspostavljaju i održavaju obiteljske, zajedničarske i radne vrijednosti na kojima počiva uspjeh američkog društva (npr. Divan život Franka Capre) držat će se naprosto lijepim i plemenitim (i po tome odgojnim) filmom, a tek će ga nabrušeni ljevičari prokazati kao “propagandu američkog načina života” i “kapitalističke ideologije”. Tzv. kulturni filmovi o prirodnim ljepotama Hrvatske i kulturnim dostignućima hrvatskih umjetnika što su se prikazivali u Hrvatskom slikopisu (filmskom žurnalu) za NDH, naprosto su dokumentarci što obrazuju i “odgajaju” estetsku i kulturnu osjetljivost – ali su se povratno (iz izmijenjene ideološke situacije) držali “skrivenom propagandom” nacionalnog samoljublja (“nacionalizma”).

Cinični proučavatelji propagande utvrdili su da se “propagandnim” drži promicanje “tuđih” ili “neprijateljskih” vrednota, dok se promicanje vlastitih vrednota drži “iznošenjem istine”, predočavanjem “stanja stvari”.

Ima nešto u tome. Možemo reći da odgojni filmovi tipično promiču prihvaćene vrednote nekog društva, one koje se smatraju da su ključne za regulaciju uspješnog funkcioniranja društva i pojedinaca u njemu. Zato jer su vrednote temeljne, njihovo se isticanje i promicanje drži “činjeničnim” – vrednote se naprosto “dokumentiraju” u filmu, i pretpostavljaju da će biti nepolemički prihvaćene.

Propaganda se međutim nosi s vrednotama koje još nisu prihvaćene, koje se “ne podrazumijevaju” bilo zato što su “tuđe”, bilo zato što su “nove”, bilo zato što su “prevratne” (tj. ruše neke postojeće, proširene vrednote), bilo zato što su tek jedne među mnogima (u ekonomskoj propagandi). Propaganda računa na mogući polemički odgovor, i želi ga eliminirati.

Kako se rade s različitim razlozima i suočavajući se s različitim zadacima, odgojni i obrazovni filmovi mogu imati primjetno različitu strukturu. Iako, dakle, ovisi o kontekstu i tumačilačkoj perspektivi koji ćemo film držati odgojnim, a koji propagandnim, moći ćemo ponekad i iz same strukture filma, prepoznatljivih retoričkih strategija, razabrati da je npr. film Stepinac pred narodnim sudom Fedora Hanžekovića opredijeljeno propagandni (kao što su to bili i njemački nacistički i hrvatski endehaški žurnali i američka serija Zašto se borimo), a da su navedeni filmovi Škole narodnog zdravlja ili spomenuti dječji filmovi (kao i filmovi Franka Capre, tog anđela čuvara Sjedinjenih država njegova doba) – nadasve odgojni.