Filmske marginalije : teorijski eseji s povodom | Hrvoje Turković

PERSPEKTIVA PRIPOVIJEDANJA

Oni koji su gledali na televiziji izvrstan vestern Kinga Vidora Teksaški graničari vjerojatno nisu opazili filmski postupak koji snažno utječe na naš doživljaj filma. Naime, nema prizora u filmu koji ne bi bio vezan barem uz jednog od dvojice glavnih junaka, a vrlo često uz obojicu.

Moglo bi se reći da mi, gledajući ovaj film, svijet doživljavamo isključivo kroz akcije dvaju odmetnika, kao i kroz odnos što ga drugi likovi i njihovi postupci kao i ambijenti imaju spram dva glavna lika. Takvu perspektivu koja organizira sve što se zbiva u filmu i iz koje sve to poimamo, nazivamo perspektivom pripovijedanja. Perspektiva pripovijedanja je, dakle, izvorište dojmovne koherencije djela, a kad je vezana uz likove, a to je najčešće u igranim filmovima, onda je upravo karakter lika ono što je uvjetuje.

Svako pripovijedanje karakterizira fleksibilnost pripovjedačkog stajališta. Prateći različite likove i različita zbivanja, redatelj zapravo iskušava različita moguća stajališta u poimanju svijeta. On to čini od filma do filma, ali i unutar jednoga filma. Kako smo vidjeli, King Vidor cijeli svoj film organizira oko dvaju likova, s time da lik odmetnika‑veseljaka dominira prvom, lepršavijom polovicom filma, a drugu, moralno složeniju polovicu obilježava dominantna prisutnost drugog, odmjerenijeg lika.

Budući da je koherencija igranih filmova uvjetovana dobrim dijelom upravo dosljednošću i preglednošću pripovjedačkih perspektiva, obično nije dobro da te perspektive redatelj previše često i previše nedosljedno mijenja, jer je onda gledaocu teško pojmiti cjelinu filma i valjano se uživjeti.

Međutim, postoje filmovi koji voljno dezintegriraju pripovjedačke perspektive. Cijeli jedan žanr poznat je po tome: riječ je o ratnome filmu. U njemu često zbivanja pratimo kroz veći broj likova što se smjenjuju u prevlasti. Od filmova što se prikazuje dok ovo pišem, Akcija stadion Dušana Vukotića takav je film. Dezintegracija pripovjedačke perspektive nije nužno potpuna, perspektiva se seli od likova na zbivanja. Nisu više likovi ti koji organiziraju naše poimanje svijeta, već su to ratna zbivanja, i mi sad doživljavamo svijet sa stajališta rata, a ne sa stajališta individualnoga odnosa likova spram događaja.