Filmske marginalije : teorijski eseji s povodom | Hrvoje Turković

KAKVE SU POSLJEDICE DULJINE FILMA NA STRUKTURU FILMA

Prikazivanje ciklusa japanskih filmova u zagrebačkoj Kinoteci iznijelo je na vidjelo zanimljivu pojavu. Premda većina filmova na programu Kinoteke traje standardno, kao i zapadni filmovi, ipak ima jedan film koji traje 9 sati. A zna se da takvih filmova, možda nešto kraćih ali još uvijek jako dugačkih, ima dosta u Indiji, i da oni nisu neuobičajeni.

U redovnoj kinematografiji Zapada toliko dug film je nezamisliv. Tek eksperimentalisti, koji se i u drugim stvarima inate redovnoj kinematografiji, znaju izbaciti poneki neobično dugačak film: takav je Warholov San, koji traje pet i pol sati. U redovnoj kinematografiji najduži filmovi su tzv. superspektakli, ali i oni rijetko premašuju tri sata trajanja.

Gledalačka trpeljivost prema duljini filma uvjetovana je kulturno ustaljenim standardima gledanja. Ti standardi vrte se oko dva sata na Zapadu, dok su na Istoku očito daleko varijabilniji i povremeno znatno dulji.

Međutim, koliko god bile velike kulturne varijacije u standardima trajanja filmova, postoje neke očigledne zakonitosti koje ne mimoilaze ni japanske ni zapadne filmove. Primijetit će se da su dulji filmovi – bili oni zapadni ili istočni – obvezatno “sporiji”, kako se to kolokvijalno kaže. To jest, oni su sporijeg ritma, ima dosta kadrova u kojima se ne zbiva bogzna što, ima dosta ponavljanja, odnosno situacija koje tek neznatno variraju i, najzad, radnja je labavije vezana, razvijena više po načelu gomilanja detalja nego po principu strogog razvoja radnje. Taj je odnos duljine i strukture filma uvjetovan psihološkim nuždama: našom ograničenom sposobnošću primanja informacija. Niti smo sposobni dulje pratiti prezgusnute informacije i presloženu strukturu, a niti smo sposobni za dulju koncentraciju kad se radi o velikoj gustoći informacija. Zbog toga nas neobično zamaraju cjelovečernje projekcije kratkih filmova: naime, kratki filmovi obično nastoje usredotočiti visok broj važnih informacija u kratko vrijeme i stoga zahtijevaju proporcionalno veću psihološku koncentraciju i napor nego što to čine cjelovečernji igrani filmovi.

Da bi se dulji film mogao pratiti, on mora, htjeli mi to ili ne, smanjiti proporcionalnu gustoću informacija i uvesti elemente koji pomažu “odmaranju” i očuvanju interesa kao i očuvanju pregleda nad zbivanjem u film, a da pritom ne povećavaju informativnost filma. Takve elemente u teoriji informacija nazivaju redundantnim.

Prema tome, zakon koji vlada odnosom duljine i strukture filma, mogli bismo formulirati ovako: što je film dulji, to će nastojati biti redundantniji, tj. imati više elemenata bez kojih bi se moglo film razumijevati kad bi gledalac imao neograničene sposobnosti primanja informacija.

A ovaj će zakon važiti podjednako i za zapadne i za japanske filmove, jer su psihološke mogućnosti i zapadnih i orijentalnih gledalaca podjednake.