Filmske marginalije : teorijski eseji s povodom | Hrvoje Turković

OPISNE SEKVENCE U PRIPOVJEDNOM FILMU

Sjećate li se sekvence izrade metka u filmu Crveni krug Jean‑Pierrea Melvillea (svojedobno je igrao na televiziji, a prije duljeg vremena i u našim kinima)? U toj sekvenci Yves Montand, bivši policajac, stručnjak za oružje i gađanje, sam izlijeva metak koji će mu kasnije poslužiti prilikom provale u draguljarnicu.

Redatelj vrlo pedantno, premda krajnje skraćeno, pokazuje sve faze izrade metka, vaganje i miješanje metalne prašine, zagrijavanje posude u kojoj će taliti metal, topljenje metala, ulijevanje u kalup i najzad piljenje vrška metka.

Ta sekvenca ima poseban status u filmu.

Ona nije fabularno nužna, jer je istu stvar Melville mogao riješiti tako da naprosto pokaže kako Montand nešto posluje oko špiritijere i da se kasnije verbalno priopći kako je sam izradio metke. Svi detalji izrade metka nisu nužni za praćenje filma.

S druge strane, to je čisto dokumentaristička sekvenca. Redatelj naprosto dokumentarističkim objektivizmom i savjesnošću ocrtava jedan rutinski postupak. Ovdje ništa ne smeta što je to dio igranog filma i što posao obavlja glumac kojemu izrada metka nije profesija. I u dokumentarcima ljudi često glume: obavljaju svoj posao u vrijeme u koje to inače ne bi činili, na mjestu i u uvjetima u kojima to inače ne čine, često ponavljajući pojedine rutinske postupke premda to obično ne čine. Oni u toj prilici rade radi snimanja i u neku ruku su izvornjaci (naturščici). No to ne smeta dokumentarističnosti. Jer, ako je dokumentarcu glavna svrha pokazati osnovne uhodane postupke nekog posla, ti će postupci biti vjerno pokazani makar ostali elementi i ne bili autentični.

Takve sekvence koje su sa strogo fabularnog stajališta suvišne, a opet su dokumentarno svjedočanstvo o danim situacijama, nazivaju se opisnim sekvencama. Ova navedena, u kojoj pratimo proces nekog rada, jest dinamička (narativna) opisna sekvenca. Kad se dokumentaristički ocrtava neko više‑manje statičko stanje, na primjer, pejzaž, neka soba, ili situacija na ulici, imamo posla sa statičkim opisom ili, jednostavno, opisom.

Moderni redatelji vrlo rado uključuju dinamičke opise u svoje filmove, dajući im pritom povlašteno mjesto u filmu. Naime, takve sekvence, upravo zato što su sižejno izdvojene u osnovnom toku filma, pojavljuju se kao snažni i općeniti komentari toga osnovnog filmskog toka, a da mu istodobno nisu strani jer su dijelom osnovnog zbivanja.

Navedenim primjerom iz Crvenog kruga Melville podcrtava profesionalnost i profesionalnu temeljitost što resi junaka u filmu i tako ističe jednu od osnovnih ideja filma.[*]

U Taksistu Martina Scorsesea, opet, postoji cijela jedna sekvenca u kojoj Scorsese dokumentaristički opisuje izradu mehanizma što će izbaciti pištolj iz rukava. Time on naglašava manijačku taksistovu pedantnost.

U filmu Ljubavni slučaj Dušana Makavejeva postoji cijela opisna sekvenca u kojoj Eva Ras izrađuje “štrudlu”, i mi to pratimo od početka do kraja. Funkcija te sekvence jest ocrtati domaću atmosferu i pokazati koliko su domaćinstvo i domaćinske vještine duboko ukorijenjene u liku što ga igra Eva Ras.

Opisne sekvence rada imaju posebno mjesto u suvremenim filmovima i spadaju među važnije retoričke intervencije koje je iznio filmski modernizam.

[*] Usp. esej “Mit profesionalizma na filmu”.