Filmske marginalije : teorijski eseji s povodom | Hrvoje Turković

OBNOVLJENA VERZIJA

Novi pohod Istrebljivača (Blade Runner) po repertoarnom programu kina odvija se pod reklamnom krilaticom redateljeva verzija ili kako se to “privlačnije” u novinama navodi: director´s cut. Hoće li trik biti uspješan kod kinogledaoca, za to treba počekati i vidjeti. Ali da je već sad publicistički uspješan, o tome svjedoči i ovaj tekst, zajedno sa svim drugim raspravama o razlikama i sličnostima između “producentske” i “redateljeve” verzije što se vode po javnim medijima.

Ovakva repertoarna reeksploatacija “stare robe” nije, međutim, ni po čemu iznimna. Jedan od standardnih i najstarijih načina ponovnog iskorištavanja starih filmova bio je pomoću tzv. remakea, tj. preratka, posve nove izrade starog filma. Tu se najčešće preuzimao scenarij nekog starog filma ili se naprosto iznova scenarijski obrađivao književni ili dramski predložak po kojem je film svojedobno bio snimljen. Rijetko je sam izvorni film poslužio kao izravan predložak za novi film.

Međutim, interes za sama originalna djela čiji je “eksploatacijski rok” već odavna istekao probudila su njihova prikazivanja na televiziji. Kako se pri televizijskom prikazivanju pokazalo da neka stara djela imaju jak efekt i na suvremenu publiku, rodila se ideja o potencijalnoj suvremenoj tržišnoj vrijednosti starih filmova. Širenje univerzitetske, filmskopokloničke mreže nerepertoarnih kina (tzv. nekomercijalnih kina), a potom pojava široke videomreže, naveli su producente da obnavljaju stare kopije i puštaju ih u nerepertoarnu filmsku i video distribuciju, jer se ta pokazala i te kako isplativom. Naime, stari film je “gotova roba”. Uz minimalna ulaganja u njegovo kopiranje i obradu, svaka prodaja, ma koliko ograničena, donosi nekakav dobitak.

No, vrlo su brzo distributeri i producenti uvidjeli da se i takva ograničena distribucija može višestruko povećati ako se novome izdanju staroga filma dodaju neki intrigantni novi detalji, tj. ako se suvremeno prikazivanje nečim “inovira”. Pa su, tako, počeli kompjutorski “bojiti” kopije poznatih crno‑bijelih filmova, “pronalaziti” izgubljene filmove, “rekonstruirati” stare oštećene ili u eksploataciji mijenjane kopije, a i “rekonstruirati” redateljske verzije u slučajevima gdje je bilo poznato da su producenti strože intervenirali pri dovršavanju filma. Svaka takva “inovacija” može postati polugom reklamne kampanje jer je sposobna pobuditi radoznalost publike.

Još uvijek je, međutim, velika hrabrost pustiti neku od tih “rekonstruiranih” izvornih verzija u normalan ritam repertoarnog programa, jer još uvijek nije sigurno da li će kurioznost “rekonstrukcije” biti dostatnim mamcem za redovnu repertoarnu publiku.

Publika repertoarnih kina jest, naime, osobito uvjetovana publika. Pojedinci iz te publike mogu biti ljubitelji starih filmova, pregledavati ih bezbroj puta na svojim videorekorderima, hvatati ih po programima kinoteka i raznih filmskih centara, ali kad idu “u kino”, osjete se prevareni ako iza naslova koji nisu prepoznali otkriju neki stari film. Pa čak ako taj film nisu prije gledali, osjećaju se prevareni: očekivali su film nove ili barem nedavne proizvodnje.

Naime, koliko god svi mi idemo u kino da bismo se prepustili svijetu filma, da bismo dobili svoju “porciju” doživljaja, ipak je gledanje filma i društveno važna stvar. Mi idemo u kino i zato da bismo “bili u toku”, društvenom toku s “doživljajnim novinama” filma, da bismo znali što je društveno in. Želimo imati uvid u doživljajne trendove i osjetljivosti svoje i svjetske sredine. Kako u odjeći, tako i u svijetu “doživljaja” težimo “pratiti modu”. Jedno od određujućih obilježja “repertoarnosti” kina jest upravo u tome što nam repertoarna kina omogućuju da budemo u “društvenom toku” s “doživljajnom modom”. Razlika između repertoarnih i nerepertoarnih kina nije toliko u komercijalnosti prvih i nekomercijalnosti drugih, koliko upravo u tome što je vrhovni zadatak repertoarnih kina da budu modno informativna, dok to nerepertoarna kina ne moraju biti, i u pravilu nisu.

Dakako, i stari filmovi mogu doći u modu te time postati repertoarno zanimljivi. Ali da bi to uspjeli moraju sadržavati neku “inovaciju” koja će ih predstaviti kao ipak dio nove mode. U slučaju Blade Runnera, ta je inovacija u tome što je producent omogućio redatelju da sam rekonstruira “svoju verziju” nasuprot prethodnoj “verziji” tog samog producenta. Lukavi producenti će i sami sebe opanjkati ako od toga imaju neke koristi.