Filmske marginalije : teorijski eseji s povodom | Hrvoje Turković

REDATELJSKA VERZIJA I MIT BOŽANSKE NEDODIRLJIVOSTI AUTORSTVA

Upravo su se slučile, na kinoprogramu i na programu televizije, dvije “redateljske verzije”: ona Istrebljivača Ridley Scotta, na televiziji, i Istjerivača đavla/Egzorcista Williama Friedkina u kinima. Dio je to pomalo paradoksalnoga pomodnog producentsko-distributerskog trenda “redateljskih verzija” nešto starijih filmova, onih koji su svojedobno doživjeli visoku popularnost i prešli u legendu.

Doduše, iako je moda “redateljskih verzija” nova, nije novom producentska želja da se nanovo repertoarno iskoristi jaka popularnost i potonja kultnost nekog starijega, svojedobno repertoarno “izeksploatiranog”, filma. Standardno donedavno rješenje bilo je snimanje remakea, posve nove verzije nekog starog filma (s novim glumcima, u novim ambijentima, uz neke scenarističke prerade). Bilo je i drugih rješenja. Doduše, vrlo rijetko, ali u dostatno slučajeva, znade se pustiti u redovni repertoarni program nedodirnute izvorne verzije. To je, primjerice, radio Disneyjev studio sa svojim cjelovečernjim crtanim filmovima (vječno popularnim među djecom), a radilo se to i s nekim filmovima koji su iz ovih ili onih razloga (cenzorskih ili pravnih) bili reprizno potpuno nedostupni. Ali se čak i ove izvorne verzije teži s nečim “obnoviti”, “osvježiti” kako bi se dobila izlika za ponovno repertoarno lansiranje. Otkriće digitalnih obrada omogućilo je, naime, da se ponekoj “izvornoj” verziji doda neki novum: da joj se “poboljša” slika, da joj se dade digitalno-stereofonski zvuk za osuvremenjene kinodvorane, ili da se, pomalo povijesno prijestupnički, crno-bijeli film kompjutorski kolorira…

Za razliku od ovakvih slučajeva, ponovno repertoarno izdanje filma uz pomoć “redateljske verzije” izrazito je paradoksalna. Producenti to zapravo lansiraju verziju koju su sami izvorno “okljaštrili”. Naime, redateljska verzija podrazumijeva da oni producenti (ili one producentske kuće) što izvorno nisu dali da film ide u kina u obliku u kojemu ga je sastavio režiser s montažerom, nego su, nezadovoljni danom verzijom, diktatorski natjerali redatelja (ili bi to sami uradili, mimo redatelja) da s montažerom premontira filma, izbaci neke scene i neka rješenja, nešto dosnimi (recimo: naratorska posredovanja u Istrebljivaču; nove scene za kraj filma) i da onda tek takav film ode u redovno prikazivanje. Obično se ovakve prepravke rade nakon prvog službenog unutarstudijskog gledanja dovršena filma, a ponekad nakon tzv. preview, ogledne projekcije za uzorak “obične” publike, na kojoj se provjerava djelovanje filma.

Sad, ako producenti nakon nekog vremena daju javnosti i redateljevu verziju, to je kao da “priznaju” da svojedobno nisu bili u pravu. Odnosno, iz autentičnih se diktatora odjednom pretvaraju (prenavljaju) u “demokrate”: “nek´ se vidi i redateljeva varijanta”. Naravno, posrijedi je isključivo post festum demokratičnost. Ne pada im na pamet biti tako “demokratični” s najnovijim produkcijama što su u toku, pa da puste, recimo, u premijerna kina dvije verzije – jednu “producentsku” i drugu “redateljsku” (iako se neki producentsko/redateljski lukavac može i tome dosjetiti: najaviti obje verzije, ali prvo dati u optjecaj “producentsku”, a nakon što ova pokaže znake recepcijskog iscrpljenja, s pompom pustiti drugu, “redateljsku”).

Iako taština nije rezervirana samo za “umjetnike”, već je u obilju znadu imati i producenti, rijetko je kad ona toliko velika da bi spriječila da se na starome ponovno dobro zaradi. Ta tu se za minimalni ulog može dobiti razmjerno veliki povrat.

Međutim, ono što mi se čini trenutačno posebno zanimljivim nisu ove “pretvorbe” producenata, niti “razlike” u verzijama, nego “mit” na koji računaju producenti kad idu u lansiranje “redateljske” verzije.

Treba li stvaralaštvo biti nedodirljivo?

Posrijedi je romantičarski mit o nedodirljivom (božanskom?) “autorstvu” umjetnika. Od kad je na terenu tzv. “autorska teorija”, odnosno “autorska kritika”, u filmovima se nadasve traži osobni iskaz (“izraz”) samoga umjetnika-redatelja, njegove neponovljive i jedinstvene osobnosti. Redatelje se rangira po tome koliko su jake stvaralačke ličnosti (tj. koliko im se izrazito i društveno važno iskazuje osobnost u umjetničkom djelu). Kao popratna crta autorizma, postala su izrazito pomodna ocrnjivanja holivudskih producenata koji se prema takvim autorima odnose kao prema najamnicima kojima mogu naređivati što sve da rade, i kakav da im bude film. Stalno ćete po monografijama i kritikama sretati ogovaranja “komercijalistički zadrtih” producenata koji su se usudili izmijeniti ovo ili ono u djelu nekog obogotvorenog Autora i tako narušiti njegov bogomdani “umjetnički integritet”, oštetiti slobodno očitovanje njegove nedodirive “stvoriteljske persone”.

Naravno, ironiju s kojom sam formulirao gornja tumačenja treba uzeti s rezervom. Posrijedi je ozbiljna dilema.

S jedne strane, uspješna umjetnička djela najčešće su očiglednim ishodom složeno izbalansiranih i krhkih stvaralačkih osjetljivosti i dugo dotjerivanih vještina ključnog realizatora filma – redatelja. Diranje u taj proces istančanih artikulacija doista može ugroziti njihovu djelotvornost.

Ali, za bilo koju se složenu vještinu, pa tako i za režiju, traži istančanost koja je rijetkima dostupna. Staro je iskustvo da se vještacima, ljudima ovjereno visoke i djelotvorne vještine (“majstorima”), treba pustiti da rade po svojemu, ne dirati u tijek njihova rada, jer će tako najbolje napraviti ono što su preuzeli uraditi. Toga su se uglavnom držali pametniji holivudski producenti u odnosu na one redatelje koji su se izdvojili kao izrazito uspješni i cijenjeni – ostavili bi im da bez uplitanja rade film do kraja.

No, znači li to da umjetnika moramo shvatiti kao božanski samodovoljno biće koje je samo sebi mjerom, isključivo nadležno da procijeni umjesnost svakog svojeg čina i svakog detalja svojeg djela? I koji je nepogrešiv, jer sve što učini – božansko je djelo?

Naravno da ne moramo, i uglavnom to, na sreću, i ne činimo. S izuzetkom ponekih fanatičnih ljubitelja nekog autora, većinom imamo zdravu i premnogo puta potvrđenu ideju da nitko nije pošteđen pogrešivosti, pa tako niti najgenijalniji umjetnik. I dobri Homer ponekad zadrijema.

No, nije samo riječ o načelnoj pogrješivosti. Dobar dio istančavanja filmskog djela sastoji se u usuglašavanju postupaka s njihovim doživljajnim efektima. Veliki redatelj je onaj koji je dobar zastupnik budućeg gledatelja – padaju mu na pamet rješenja koja će biti doživljajno djelotvorna, izbacuje ona koja će kvariti ili iskrivljavati doživljaj. A u tome se i najbolji redatelj lako prevari. Zato iskusni redatelji vole provjeravati efekte onoga što čine na ekipi, na prijateljima koje dovlači u montažu ili na radne projekcije, pa i na producentu ako ga cijeni. S druge strane, ako narcisoidnost zaslijepi redatelja, ako povjeruje u svoju nepogrešivost, tada – u korist filma – mogu biti dobrodošle diktatorske intervencije. Ako se autora prisili da revidira svoje procjene i odluke, ili ako se dovede drugog osjetljivog majstora da spasi stvar.

Naravno, stvar nije u načelima, nego u konkretnim odlukama. Producentske intervencije mogu biti pogoršavajuće, ali mogu biti i poboljšavajuće. Kad su kakvim, stvar je provjere svakog slučaja dvojnih varijanata.