Filmske marginalije : teorijski eseji s povodom | Hrvoje Turković

MOTIVI U FILMU

Iz filma Petera Bogdanovicha Posljednja kinopredstava ostaje u sjećanju upečatljiv prizor koji se provlači kroz cijeli film. To je prizor pustih ulica malog provincijskog gradića kojima briše vjetar goneći svežnjeve suhog granja.

Ljubiteljima vesterna bit će taj prizor vrlo poznat iako se možda neće moći sjetiti “iz kojeg filma”: slične su, naime, prizore pustih zapadnjačkih naselja čijim ulicama vjetar valja samo suho pustinjsko granje gledali u dosta vesterna. To je vrlo udomaćena slika.

Takve tematske jedinice koje se razaberivo i neskriveno provlače kroz niz filmova nazivamo motivima.

Motivi su odigrali neobično važnu ulogu u povijesti filma, a i danas imaju posebnu vrijednost koja se dijelom očituje i u Bogdanovichevu filmu.

U ranome nijemom razdoblju filmovi su zdušno preuzimali književne i kazališne motive. Prisutnost poznatih i priznatih umjetničkih motiva u filmu jasno je signalizirala punopravnu pripadnost filma krugu umjetnosti, a prenošenje popularnih motiva pridonijelo je ukorjenjivanju filma kao masovne umjetnosti.

Stvaranje posebnih krugova motiva koji su se udomaćili u filmu kao vrlo uspješni, omogućilo je razvitak filmskih serijala, a zatim i filmskih žanrova. Filmske žanrove obilježava jaka motivska povezanost (tj. zajednička ikonografija) i to je bilo prvo što su ljubitelji i proučavatelji vesterna istakli kad su pokušali odrediti posebnost toga, pa onda i drugih žanrova.

Dok su, tako, motivi u tradicionalnom filmu bili važni i cijenjeni, moderno je doba uz promjenu odnosa prema filmskoj tradiciji donijelo i promijenjeni odnos prema motivima. Uzdizanje originalnosti i ličnosti autora dobrim je dijelom nalazilo protutežu u napadajima na motive. Prisutnost motiva postala je ponekad znakom neoriginalnosti. Kad su neki moderni redatelji i posegnuli za motivima, činili su to uglavnom samo zato da bi ih parodirali ili da bih ih shvatili kao sirov materijal prema kojemu valja uspostaviti poseban interpretativan odnos koji će odavati odmaknutost i redateljsku nepodređenost tradiciji.

No, začeta polemikom, ojačana suvremena svijest o tradiciji naučila je mnoge i poštovanju te tradicije i njezinih dostignuća. Javit će se dosta redatelja koji neće uzimati motive samo da bi se njima igrali, već i da bi time označili svoje filmske ljubavi, žanrove i redatelje koje vole i koje bi željeli naslijediti.

U te potonje spada i Peter Bogadnovich, autor koji neskriveno signalizira svoje filmske uzore, bivajući čak i otvoreno eklektik. Spomenuti motiv pustih, vjetrom metenih ulica, osim što ima dojmljivu dramaturšku funkciju u filmu preslikavajući pejsažnu pustoš na društvene odnose, ima i ulogu lako odčitljivog podsejtnika (“citata”) na cijelu jednu vestern tradiciju koju Bogdanovch neobično voli. Na kraju čak i izričito podsjeća kroz lik starog vlasnika krčme i kina koji gotovo da je nostalgični spomenik starim zapadnjačkim danima.