Filmske marginalije : teorijski eseji s povodom | Hrvoje Turković

DISKOGLAZBA I FILM

Dva filma su se uzastopce pojavila na zagrebačkom repertoaru s gotovo istovjetnom glazbenom pratnjom. Riječ je o filmu Sladoled od limuna i Povratak ratnika. U oba filma muzičku pratnju čini nostalgično nizanje svojedobno najpopularnijih pjesama; u izraelskom filmu posrijedi su rane rock´n´roll melodije, a u američkom razdoblje kasnijeg rocka, beatlesovskog. Obrazac takva diskoklupskog koncipiranja glazbe nije rijedak u suvremenim filmovima, no glazbena pozadina u spomenuta dva filma tek je karikaturalno iskorištavanje općeg trenda.

Kako bismo bolje ocrtali ovaj suvremeni trend, evo kratkog povijesnog pregleda o ulozi popularnog pjevnog i plesnog tipa muzičke postave u filmu.

Film je od uvođenja zvuka neobično rado prenosio melodije koje su bile trenutačno popularne, ili je donosio onaj tip melodija koji je bio u dosluhu sa suvremenom popularnom glazbom. Prvi zvučni film, Pjevač jazza (1927.), bio je zapravo parada popularnih pjesama, a odmah se i konstituirao poseban žanr muzičkog filma, tzv. musical (engl.), kojemu je bio osnovni zadatak da u filmskom kontekstu donese tada popularnu vokalnu i plesnu glazbu.

I oni filmovi koji nisu pripadali žanru mjuzikla rado su uključivali popularno‑vokalne “brojeve”. To su činili uglavnom tako da bih ih predstavili kao dio danoga ambijenta: element zbivanja u noćnom klubu, svirka s gramofona ili s radija, muziciranje nekog od likova itd.

Postupno uvođenje popularnih pjesama u nemuzičke filmove počelo je i na drugom planu, na planu tzv. popratne glazbe, tj. glazbe koja zbivanja prati, podcrtava i nužno je s njima u vezi, ali je dodana, nema izvor u prizornim zbivanjima. Nije sva popratna glazba bila podjednako ovisna o tijeku zbivanja: za pojedine dijelove filma, osobito one koji su trebali biti “poetični” ili sentimentalni, pisala se glazba koja je imala autonomnu vrijednost, a bila je u duhu popularnih pjevnih melodija toga vremena. Riječ je, da to kažemo žargonom muzičara, o samostalnim glazbenim “numerama” koje su se javljale u takvom tipu sekvenci.

Francuski novi val je dosta korjenito izmijenio predodžbu o mogućnostima popratne filmske glazbe. On ju je gotovo posve osamostalio, često uzimajući gotove skladbe bilo klasičnih bilo popularnih kompozitora i uključujući ih u film. Odnos između slike i glazbe bio je pretežno odnos ravnopravnosti: ponegdje bi dominirala slika i ne bi bilo glazbe, a onda bi se javila glazba i pritom bi znala slikovna zbivanja potisnuti u drugi plan, čineći ih tek ilustracijom ili pratnjom cjelovite glazbe.

Novi američki film je objeručke prihvatio ovu inverziju. Iz filma se znala posve izbaciti popratna glazba, ali zato bi u filmu postojale sekvence pravljene samo zato da bi se čuo neki dobar broj pisan posebno za film. Slika se tu onda znala javiti tek kao slobodna vizualna ilustracija pjesme. Naš poznati filmski i televizijski publicist Branko Belan takve je sekvence duhovito nazvao “disko sekvencama”. Disko sekvenca se uočljivo pojavila, na primjer, u filmu Goli u sedlu (Easy Rider), a mnogi će pamtiti Bacharachovu pjesmu “Kišne mi kapi padaju na glavu” koju je pratila i ilustrirala sekvenca vožnje na biciklu u filmu Butch Cassidy i Sundance Kid. Takvih primjera danas se može naći mnoštvo i posvuda, jer je riječ o formuli koja je postala neobično popularna i široko se rasprostranila.

Kad se, dakle, pojavila takva orijentacija, nije trebalo dugo pa da glazba cijelog filma počne sličiti disko programu u kojem se smjenjuju samostalne glazbene numere. To je osobito došlo do izražaja u filmovima kojima je tema bila da “uskrsnu” neko starije vrijeme sa, kako se to kaže, svim “mirisima” toga doba – nostalgičarski filmovi. Dva filma što smo ih na početku spomenuli, upravo to pokušavaju učiniti uz pomoću discoshowa. Dakako, diskoautomatizam popratne glazbe u naša dva polazno spomenuta filma nije lako probaviti, i zato on izgleda kao karikatura općeg trenda koji je inače donio i iznimno vrijednih pojava.

Pokušaj da se takav diskoprogram suvislo poveže sa slikom, učinjen je u filmu Groznica subotom uvečer. Riječ je o filmu koji teži utemeljiti novi oblik mjuzikla, tj. muzičkog filma koji će se oslanjati na suvremena iskustva s filmskom glazbom i nastojati prikladno spojiti samostalne pjevane brojeve i zbivanja u filmu u smislenu cjelinu[*].

[*] Ovaj će se trend poslije rodovski osamostaliti u glazbenom videu; vidi dalje u knjizi tekst “Glazbići: glazbeni spotovi” u poglavlju Vrste i značajke.