Filmske marginalije : teorijski eseji s povodom | Hrvoje Turković

STILIZIRANI ZVUKOVI UDARACA U KUNG-FU FILMOVIMA I ŠPAGETI-VESTERNIMA

Ljubitelji špageti-vesterna i hongkonških kung‑fu filmova vrlo će dobro pamtiti tučnjave i borbe iz tih filmova ne samo po njihovoj virtuoznoj koreografiji već i po jedinstvenim zvukovima koji ih prate. Talijanski vesterni razvili su kult zvonkog udarca šakom, dok su kung‑fu filmovi razvili kult fijukanja pri udaranju.

Ti zvukovi postali su zaštitnim znakom dvaju žanrova. Zvonki udarac šake, ili fijukavi zahvat kung-fua jest ono što špageti-vesternima i kung-fu filmovima daje njihovu posebnu boju, dodatan čar. Djeca, kad se danas igraju tučnjava, ustima će praviti sličnu zvučnu sinkronizaciju za svoje simulirane udarce. Naravno, takvi zvukovi nisu prirodni, već krajnje stilizirani. Njih ne poznajemo iz iskustva, a ne sreću se ni u drugim filmovima, osobito kad žele biti realističniji.

Stilizirani zvukovi nisu novina u igranom filmu. Primjenjivali su se, u karikaturalnom obliku, u komedijama. Chaplin je sinkronizirao svoje nijeme filmove pomoću karikaturalnih zvukova, a zvučne komedije su bile prepune zvukova što su podcrtavali gegove. Stilizirani zvukovi se susreću i u filmovima napetosti, kriminalističkim filmovima i filmovima strave, gdje se potencirano čuje škripa vrata, bat koraka, cvilenje šarki i sl. Stilizacije tu imaju izravno opravdanje bilo u žanru bilo u zbivanju. Karikaturalnost je bitan sastojak komedija, pa je konzekventno da se i zvuk javlja karikaturalno. Isto tako, u filmovima napetosti uvijek imamo posla s ustrašenim ličnostima i stilizirani zvukovi su obično polusubjektivna projekcija likova koje pratimo.

Stilizirana upotreba zvukova u špageti-vesternima i kung‑fu filmovima također je žanrovski opravdana, premda na drugi način.

Oba ta žanra počivaju na vrlo visokom stupnju stilizacije, stilizacije i na razini zbivanja i na razini njihove filmske prezentacije. Ta stilizacija je posljedica općeg igralačkog odnosa koji stvaraoci tih filmova imaju prema događajima u filmu, a i prema samim filmskim konvencijama.

Upravo zbog igralačkog odnosa ti filmovi crpu svoju imaginativnu efikasnost iz artificijelnosti. Umjesto da odmaže doživljaju, artificijelnost stilizacije pridonosi uživljenosti u zbivanja i užitku u njima. Što je film stilizacijski obilježeniji, to će žanrovski vjeran gledalac više uživati u njemu.

Pronalaženje zvukovnih stilizacija i njihovo standardiziranje dio je igralačkog univerzuma tih filmova. Spomenuti zvukovi su prenaglašene konvencije kojih se proizvođači filmova pridržavaju savjesnošću pasioniranih igrača, a gledaoci ih prihvaćaju iz istoga igralačkoga razloga. Konvencionalnost i stereotipnost, a i prenaglašenost, bitni su sastojci svake igre i svakog igralačkog odnosa, i zato se oni tako zdušno prihvaćaju u ovim igralačkim filmskim žanrovima.

Za filozofskog interpretatora bit će krajnje intrigantna razlika između spomenutih zvukova u svakom od žanrova. I udarac i fijuk vezani su uz borbu; ali dok zvonki zvuk udarca stavlja naglasak na završnu fazu borilačkog poteza, dotle kung‑fuovski fijuk naglašava sam potez, samu izvedbu. Snaga kung‑fuovaca leži u ritualno potenciranoj energiji; same tučnjave i potezi predodređeni su ritualnim pravilima. U špagetivesternima, međutim, borba nije vezana nikakvim pravilima doli efikasnošću, zato se naglašava trenutak kad ta efikasnost treba doći do izražaja. Zahvaljujući potenciranim zvukovima, ta se kulturno‑filozofska razlika dvaju žanrova ogoljuje do rudimentarnosti.