Filmske marginalije : teorijski eseji s povodom | Hrvoje Turković

FILM I KNJIŽEVNOST

Odnos filma i književnosti ima svoju tvrdokornu povijest: usprkos svim nepovjerenjima, suzdržanostima, prigovorima pa i nijekanjima film uporno adaptira (obrađuje, prerađuje, prilagođava, koristi) književna djela, a televizija iz njih uporno radi televizijske serije.

Postoje čak i redatelji specijalizirani za taj posao. Među suvremenim autorima takav je James Ivory, čiji film Howards End, preradba romana Edwina Morgana Forstera, upravo igra u svijetu i u nas (1993). Ivory je adaptirao dosta Forsterovih djela, ali i djela Henryja Jamesa. Njegovi filmovi pokazuju dvije značajke vrlo česte u filmovima adaptacije. Prvo, to su filmovi u kojima u središte pažnje ulaze psihološki odnosi među likovima, upravo se prate istančana kretanja tih odnosa. Drugo, ti se odnosi prate stilskom pomnjom i smirenošću koja se osjeća kao “klasicistička”. Zapravo, prema ovim osobinama možemo osjetiti neki film kao film “književnog nadahnuća” čak i kad ne znamo pouzdano je li rađen prema nekom književnom djelu ili nije.

Međutim, ako je stvarno stanje takvo, zašto se uopće i načelno dovodi odnos filma i književnosti u pitanje?

Držim da riječ nije toliko o teorijskom problemu koliko o statusnom.

Film je, naime, arivistička umjetnost, dođoš, skorojević među tradicionalnim umjetnostima. Isprva je zato pokazivao krajnje crte svakog skorojevića. S jedne je strane bio žudni snob koji je pokušavao – preuzimajući književne i kazališne sižeje i imitirajući visoki književni stil – prečacem sebi pribaviti kulturni status visokih književnih i kazališnih djela. S druge je strane pokazivao odbacivačku aroganciju i razočaran sumnjičavošću i ohološću mnogih zastupnika starih umjetnosti i činjenicom da se filmsko ugledanje u književnost i kazalište često ne cijeni nego napada kao zloporaba, proglašavao se posve “samostojnom umjetnošću”, nesvodljivom na druge, proklamirao “čisti film” kao “pravu umjetnost” koja je to bolja što u njoj ima manje natruha drugih umjetnosti.

U toj statusnoj borbi navijački su sudjelovali i filmski kritičari i teoretičari, tako da se namnožila opsežna literatura o ovakvom ili onakvom načelnom odnosu filma i književnosti, o ovakvim ili onakvim vezama, ovakvim ili onakvim “specifičnim” mogućnostima jednoga i drugoga.

No, kako to biva s društveno motiviranim raspravama, u njima ne pobjeđuju bolji argumenti, nego dnevno stajalište i pretežita praksa. Tako je bilo s raspravama oko “govornog filma”, a tako je i s ovim raspravama.

Naime, mimo svih diskusija, producenti i filmaši uporno su adaptirali književna djela niti ne dvojeći oko “mogućnosti” tako nečega. Prekogranični promet između književnosti i filma bio je iznimno gust, a bio je takav jer dobici od toga prometa, kao i kod svakog spontanog prometa, neizmjerno nadmašuju moguće i vjerojatne gubitke. Problem adaptacije za djelatnike se uvijek pokazivao samo kao pojedinačan i prigodan: kako izaći na kraj s danim književnim predloškom, odnosno s nekim njegovim stranama. Problem je bio operativan, obrađivački, a ne načelan.

Takav odnos ima, međutim, i teorijskih implikacija, ako im se pokloni pažnja. Za operativca, obrada književnog sižea ne razlikuje se u načelu od obrade nekog događajnog predloška iz života. I u jednom i u drugom slučaju riječ je o obradi nefilmskih predložaka (tj. nečeg što još nije film), i u jednom i u drugom slučaju valja pronaći sretan filmski pristup koji će opravdati obrađivačko bavljenje baš tim predloškom i kojim će se riješiti pojedinačni problemi filmske obrade nekog nefilmskog predloška. Pitanje filmskih preradbi više je pitanje tumačenja, interpretacije, nego “prenošenja”.

Kako je film postao stilski zreliji, kako su se stilske mogućnosti i vještine razgranale i istančale, kako su opće obrađivačke vještine filma narasle i kako je film postajao cijenjen kao istančan “tumač” života – tako su i filmske preradbe književnih djela u mnogim slučajevima zadobivale visoko društveno uvažavanje. Promijenio se status filma: film je izgubio skorojevićevski status.

Opće pitanje je li film umjetnost postajalo je irelevantno koliko i opće pitanje je li književnost umjetnost. Pojedino se filmsko djelo nije više procjenjivalo prema njegovoj “prerađivačkoj vjernosti”, nego prema njegovoj vlastitoj dojmovnoj složenosti. Gledao se ponajprije film, a “preradba” je postala sekundarnom činjenicom. “Prerađivačko” podrijetlo filma – odnosno njegovo književno‑referencijalno, “intertekstualno” obojenje – postalo je samo jedna od dodatnih odredbenih značajki nekog filma, samo dodatan doživljajni “začin” filmu rađenom prema književnom predlošku, a ne ključna mjera njegova doživljaja i procjene.