Filmske marginalije : teorijski eseji s povodom | Hrvoje Turković

VJERNOST ADAPTACIJA

Iako je Harry Potter i kamen mudraca (Chris Columbus, SAD, 2001) dočekan uglavnom povoljno među našim kritičarima – na zadovoljstvo povišene marketinške kampanje što nas je temeljito pripremila i namamila na njega – film je zadesila uobičajena recenzentska nesreća koja prati većinu filmova urađenih po razglašenu književnu djelu: kritičarska opsjednutost uspoređivanjem filma s književnim izvorom. Ironija je tek što se filmu Harry Potter i kamena mudraca uglavnom prigovara da je odveć vjeran, dok se većini adaptacija prigovara što to nisu.

Što se zapravo prigovorom o prevelikoj vjernosti htjelo reći može se tek slutiti. Moja je slutnja da prigovarači vjerojatno misle kako je Cris Columbus bio u svojim vizualizacijama, odnosno uprizorenjima odveć suspregnut, svodeći ih na ono što je scenarijski ocrtano, bez dostatne razigranosti u onim sastojcima koje maštoviti prizorni konkretizator uvijek može razigrati, a da se ne kose s izvornikom. Naime, u književnom iskazu mnogo je toga i od ambijenta, od izgleda i ponašalačkih poteza likova ili podspecificirano ili posve nespecificirano, ostaje neodređeno. A to onda može postati područjem maštalačkog, inventivnog razigravanja danoga ekranizatora.

Oni koji su osjetili stanovita maštalačka ograničenja ovoga filma, neminovno su postavili pitanje: zašto su producenti izabrali baš Columbusa? Uspjeh adaptacije, naime, ne ovisi samo o vrijednosti scenarijske obrade, nego ponajviše o ovoj spominjanoj vizualizacijskoj konkretizaciji kojoj je glavnim “dirigentom”, ali i inventorom i inspiratorom upravo – redatelj. Izbor redatelja jedna je od najosjetljivijih stvari, osobito kod adaptacija čuvenih maštalačkih – fantazijskih – tvorevina poput Harryja Pottera…, odnosno Gospodara prstenova, Supermanovih i Batmanovih stripova, ali i u izradi nastavaka prethodno razglašenih filmova poput nastavaka Zvjezdanih ratova Georgea Lucasa.

Pri izboru redatelja međusobno se bore dva nadmetačka kriterija.

Po jednome kriteriju, iznimno je važno da takve adaptacije budu vjerne – jer se obraćaju ljubiteljima danog stripa, romana, prethodnog filma, a ti u pravilu žele da im sve ključne ljubavi budu na broju kad odu u kino.

Po drugome kriteriju, film mora donositi i mnogo toga što izvornik ne donosi, on mora biti maštalački ravnopravan s predloškom. Pazite, ne samo vjeran nego i maštalački ravnopravan. A ovo može biti tek ako je film dodatno inventivan, i to tamo gdje to nije bio (mogao biti) izvornik, ili na način na koji se to tamo nije moglo biti, ili jednostavno nije bilo. Naime, da bi film po razglašenu izvorniku postao velefilm, dakle, jednako razglašen i “trošen”, ne može se posve oslanjati na scenarijski digest romana, pa niti posve na vjernost njemu. Mora ga u ponečemu specifičnome, “filmskome”, nadmašivati.

Ova dva kriterija moguće je uskladiti, ali to nije nimalo lako učiniti, i nema mnogo redatelja koji to uspijevaju.

Zato, pri biranju redatelja, producenti su često u dilemi.

S jedne strane, dostatno vizualizacijski bogatu vjernost mogu osigurati filmu ako pažljivo izaberu provjerenog zanatliju. Ovdje se ne treba osjetiti nipodaštavanje – vrhunski zanatlije populističkog filma nisu tek neinventivni rutineri (iako imaju razvijenih rutina), nego ljudi koji dobro vladaju ključnim sposobnostima, a to je – visoka osjetljivost za artikulaciju zaraznih dojmovima koje mora proizvesti film da bi bio uspješan. Zato će producenti prvi od Supermana, primjerice, dati izvrsnom majstoru akcijskih filmova Richarda Donneru, nastavak Batmana dat će vještom rutineru Joelu Schumacheru, a Harryja Pottera… dat će Chrisu Columbusu. Ti redatelji, provjereno vješti da to čine – a i pod brižnim nadzorom proizvodne kuće – vjerno će “rekonstruirati” ključne odrednice izvornika, vještim prizornim konkretizacijama reanimirati njegove osnovne imaginativne naboje.

S druge strane, nadmašujuću inventivnost mogu postići tek ako izaberu provjerene, ali razbašurene imaginativce, odnosno ekscesne stiliste. “Razbašurenost” i “escesnost” tlo je za imaginacijska iznenađenja, jamči maštalačke neočekivanosti, tj. vjerojatnije je da će pružiti priželjkivane inovacije što će dati jedinstvenost filmu, jedinstvenost prema izvornom predlošku, ali i prema konkurentnim filmovima i velefilmovima. Ako ovaj kriterij prevagne, producenti će onda izabrati Richarda Lestera za nastavak filma Superman, Batmana će dati će razbarušenjaku Timu Burtonu, George Lucas će nastavak Zvjezdanih ratova povjeriti stilskom ezoteriku Irvinu Kershneru, a producenti Gospodara prstenova povjerit će svoj film šund-ekscentriku Peter Jacksonu.

Svaki od ovih izbora nosi rizike. Vjernički redatelji mogu jamčiti interesnu razinu, ali ne i potrebnu inovativnost (kako je to slučaj s Columbusom). Razbarušenjaci mogu donijeti traženu inovativnu bujnost, koja se može pokazati iznimno plodnom pod blagotvornim “vjerničkim” nadzorom producenata, ali može i zaglušiti izvorne privlačnosti, a može i zavesti u promašaj (kako se to Lesteru dogodilo sa Supermanom III), učiniti da zanemare potrebu i za fabulativnom inventivnošću (poput Tima Burtona u Batmanu).

Međutim, sigurno je sljedeće: ono što se režijskim uspjehom dobiva, a što od neuspjeha stradava najmanje je izvornik (knjiga, strip, polazni film), a ponajviše konkretan, pojedinačan film. Trivijalna je činjenica, ali na nju svejedno treba jako podsjetiti diskusijski zahirjele kritičare i publiku: u kinu se to gleda dani pojedinačan i jedinstven film, a ne čita književni ili stripovni izvornik.