Filmske marginalije : teorijski eseji s povodom | Hrvoje Turković

GLAZBIĆI: GLAZBENI VIDEO

Bez pretjerivanja govoreći, glazbeni video, odn. “muzički spotovi” ili – da se poigramo po analogiji s crtićima – glazbići jedna su od tri najznačajnije disciplinarne inovacije u gotovo stogodišnjoj povijesti filma.

Najkrupnija inovacija bila je na razini globalnog sustava: bilo je to uvođenje televizije koja je nastala na razmeđi medijskih sustava kinematografije i radiofonije. Druge dvije disciplinarne inovacije bile su unutarnje. Prva je bila filmski avangardizam dvadesetih godina, a druga upravo pojava muzičkih spotova. (Pojava zvuka, na koju će mnogi pomisliti u ovom kontekstu, nije značila pojavu nove discipline, discipline “zvučnog filma” – premda su to neki teoretici skloni tvrditi – nego nov stupanj u stilskom razdoblju filma, a discipline su ostale iste razdiobe kakve su bile već u nijemom filmu).

*

Muzički spotovi postoje – na priznato izdvojen način – tek kojih desetak godina, ali su u posljednjim godinama postali dnevnim i neizostavnim dijelom našeg medijskog okoliša. Ovdje znamo za najmanje dva satelitska programa u cijelosti posvećena emitiranju videospotova: MTV i MCM. Čini se da nema televizijske postaje koja ne bi emitiranje muzičkih spotova uključila u bar neki svoj programski sklop. Muzički spotovi zauzimaju ključno mjesto video industrije, osobito one vezane uz muzičko izdavalaštvo, ali i uz filmsku i video proizvodnju reklama. Danas je teško zamisliti promociju neke popularne zabavne grupe a da dio njezina javnog razglašavanja ne čine i muzički spotovi. Mlađarija danas doslovno odrasta okružena muzičkim spotovima, primajući ih kao da su ovdje oduvijek, kao prirodni dio svoga doživljajnog okoliša. Stariji to pak prihvaćaju kao dio neminovnih promjena s kojima ne moraju biti srođeni, ali ih ne mogu previđati.

Muzički spotovi su, ukratko, ukorijenjena činjenica suvremene kulture.

*

Polazna tvrdnja da u filmu postoje samo tri važne disciplinarne inovacije može ponekog učiniti sumnjičavim. Film je i sam inovacija s prijelaza stoljeća, a cijeli povijesni pogon filma protkan je novinama: pojavom zvuka, ustaljenjem boje, širokim ekranom, burnim stilskim strujama, žanrovskim preobrazbama, komercijalnim lomovima i uskrsivanjima, stalnim tehnološkim izumima itd.

Međutim, nasuprot tom inovativnom dinamizmu filma, koji se često promotivno prenaglašava, stoji neporeciv disciplinarni konzervativizam. Naime, gotovo od početka filmske povijesti postoji ograničen broj tzv. “disciplina,” odnosno “filmskih rodova”. Otprve je postojao dokumentarni film i igrani film. Još i prije izuma filma animacija je bila u optjecaju i s filmom je tek dobila poticajne razvojne perspektive. Tako je bilo i sa znanstvenoobrazovnim korištenjem filma, a i s propagandnim, tj. reklamno‑ekonomskim i političkim korištenjem. Sve su to bile opcije koje su bile odmah postulirane jer ih je nudila i tražila ukupna okolna kultura. Općekulturni razvoj filma uvelike se sastojao upravo u razvoju i ustaljenju svake od tih disciplina.

Disciplinarni konzervativizam je vrlo prirodna pojava. Naime, osnovna funkcija rodovske specijalizacije jest upravo u društvenom ustaljivanju okvira za razumijevanje životnih pojava i za plodniju razradu tog razumijevanja. Discipline su upravo ono što taj pojam posvuda, pa i u sportu, podrazumijeva: discipline su djelatnosti uvjetovane sustavom pravila koji omogućava iznimna dostignuća u zadanim granicama. Zato su discipline po prirodi konzervativne, podložne tek vrlo opreznim i postupnim promjenama.

Po ovom konzervativizmu, polazne filmske discipline ostale su do danas načelno unutar onakve podjele kakva je utemeljena na počecima filma. Zanimljivo je da obje kasnije filmske discipline, filmska avangarda i muzički spot, nastaju upravo na granicama filma, na prijelaznim područjima spram drugih medija, pa su dakle posrijedi granične medijske discipline, a ne središnje.

Filmska avangarda ili tzv. eksperimentalni film, javila se koncem desetih i tijekom dvadesetih godina ovog stoljeća, u Francuskoj, Njemačkoj i Sovjetskom Savezu. Bila je uočljiva jer se oporbeno javila u trenutku disciplinarne stabilnosti dominantne kinematografije. No, čim je avangardni film uveden u kulturalno polje filma, dobio je disciplinarni rezervat, uspostavio vlastitu evoluciju i vlastitu tradiciju sve do danas. Dakle postoji, više ili manje kontinuirano, već sedamdesetak godina, tj. dvije trećine ukupne povijesti filma.

Nakon uvođenja eksperimentalizma zadugo nije bilo pojave novih jediničnih disciplina (televizija nije jedinična disciplina, već programska, sustavska inačica kinematografije) – sve do nedavne pojave muzičkog spota. Spot se pak javio pod utjecajem značajnog disciplinarnog preuređenja koje je donijela televizija, a koje, sve do muzičkog spota, nije imalo za posljedicu uspostavljanje neke videofilmske disciplinarne novine, osim videoart rukavca eksperimentalizma.

*

Glazbeni spot je doista rodovski autonoman fenomen. Izdvajaju ga jednostavne ali utoliko upečatljivije značajke. Muzički spot obilježava, prvo, “muzički broj” koji je kompozicijska matrica djela i razlog njegova nastanka. Taj muzički broj uglavnom je razmjerno kratak (koliko su pretežno kratke popularne pjesme), pa je toliko kratka i njegova vizualna obrada. Otuda je vjerojatno i izveden naziv “spot” za takva djela, jer “spotting” u filmskom anglosaksonskom žargonu znači određivanje mjesta na filmskoj vrpci kamo će doći zvuk razgovora i šumovi u odnosu na sliku, odnosno mjesto kamo se nanose jedinični muzički brojevi što će pratiti danu filmsku sliku. Naziv “spot”, međutim, čini se našom hrvatskom izmišljotinom anglosaksonskog naziva kojeg tamo nema. Kao što nitko u anglosaksonskom svijetu zahode ne zove WC (water closet), tako nitko ondje glazbiće ne zove “spotom”. Zovu ih music clips, video clips, music video ali ne – “music spots”. Ovo potonje izvorni bi govornici doživjeli vjerojatno kao “glazbenu mrlju”, a ne kao “glazbeni broj”.

Drugo, glazbeni spot obilježava težnja da vizualnom kompozicijom podupre i razradi sugestivnost glazbene skladbe, a ponekad da joj tu sugestivnost i dade ako je sama nema u dovoljnoj mjeri.

Te dvije osobine bile su dostatne da generiraju poseban rod, posebnu disciplinu na ružičastim zonama filma i televizije.

Dakako, muzički spot dijeli mnoge osobine s postojećim rodovima: vezan je uz igrani film po tradiciji “musicala” tj. žanra glazbenih filmova, i po svojoj čestoj fikcionalnoj orijentaciji. Velik broj glazbića urađen je po principu “musicala” – uz plesnu pantomimu. Uz dokumentarni film vezan je po činjenici da često dokumentira svirku grupa, njihove izvedbe ili studijsko snimanje nekog glazbenog broja. Od avangarde preuzima ne samo autore već i težnju korjenitoj tehnološkoj i predodžbenoj inovativnosti i začudnosti. Animacija je, bilo rukotvorna bilo kompjutorska, također čest modus u kojem se javljaju spotovi. A uz reklamni film je muzički spot vrlo vezan: vezan je po svojoj često promotivnoj funkciji, potom po naglašenom retoričkom strukturiranju u tradiciji reklama, ali i po tipičnom rodovskom promiskuitetu kakav pokazuje reklama (tj. po spomenutoj činjenici da glazbići mogu biti izrađeni na različite rodovske načine: igrano, dokumentarističko, avangardno, animacijski…). Kao i kod propagande, svi oblici koji su retorički djelotvorni, tj. koji pothranjuju i uzdižu glazbeni doživljaj, legitimni su.

Jedina disciplina s kojom muzički spot nema gotovo ništa jest obrazovno‑znanstveni film. A to zato jer je muzički spot nadasve usredotočen na doživljajno dočaravanje, i to dočaravanje korjenito suprotstavljeno obrazlaganju. Muzički spot stoga uzima sve što pridonosi sugestiji a odmaže diskurzivnosti. Ali ni to nije nepremostiva razlika. Postoje muzički spotovi koji žele prenijeti “političke poruke” i to čine tako da im je tekst svojevrsno izlaganje, a slika dokaz i ilustracija – imaju ekspozitornu, diskurzivnu, demonstrativnu strukturu, kako to imaju poneki rap‑spotovi.

No, ovo je iznimno. Muzički spot je zapravo prva komercijalna filmska disciplina koja ima funkciju u potpunosti analognu funkciji poezije u književnosti. To je dosad imao samo ezoterijski eksperimentalizam.