Filmske marginalije : teorijski eseji s povodom | Hrvoje Turković

O FILMSKIM NASTAVCIMA

Vjerojatno je mnogi kinoposjetilac primijetio zanimljivu pojavu da se u novije vrijeme (sedamdesetih godina je počeo taj trend) često javljaju nastavci nekih filmova. Film s repertoara Povratak čovjeka zvanog Konj serijski se nadovezuje, kako naslov sugerira, na izvorni film Čovjek zvan Konj. Nedavno su se redali nastavci o četiri mušketira u režiji Richarda Lestera. A reprizno možemo gledati dijelove izvorne serije filmova o Jamesu Bondu.

Po čemu prepoznajemo nastavke? U nastavcima imamo iste osnovne likove i slične ili nadovezujuće fabularne situacije. Iste likove najčešće glume isti glumci, a i scenografski okvir dijelom je isti. Najidealnije uzorke serijala danas imamo na televiziji, gdje su serijalni filmovi (drame) jedna od najplodnijih televizijskih formi. Na filmu se serijali doživljavaju kao pomalo neuobičajene pojave i popraćeni su sumnjičavošću, barem kad su posrijedi kritičari.

Zna se, naime, da na filmsku serijsku izradu potiču producenti željni da ponove prodajni uspjeh time što će ponoviti filmski uzorak za koji misle da je bio izvorištem uspjeha. Kritičari zato serijale otpisuju kao komercijalnu rabotu, iskorištavanje uspješnog pilota (prvog oglednog filma), potaknuto bez stvaralačke potrebe.

Premda se temelji na točnoj procjeni proizvodnih okolnosti, aprioristički negativna ocjena serijala je nepravedna. Neki fabularni uzorci doista su neobično poticajni i privlačni, i doista se mogu razviti u niz fabula te time poslužiti kao temelj za niz filmova. Nema razloga zašto redatelji ne bi pronašli – kao što pronalaze – nadahnjujuće zadatke i mogućnosti u svakoj varijanti osnovnog plodnog uzorka.

Natezanja oko filmskih serijala i njihove opravdanosti vrlo često zaboravljaju na to da su filmski serijali bili gotovo dominantna pojava u početna dva desetljeća filma. Nijemofilmski serijali imali su sličnu funkciju, a i slične karakteristike, kao i današnji televizijski serijali. Zapravo, cijela je kinematografija imala ulogu sličnu televiziji: informirala je, zabavljala, propagirala, ali i vezivala gledaoce uza se na sličan način na koji to danas čini televizija – pomoću stalnih oblika, tj. pomoću serijala, stalnih likova, glumačkih zvijezdi koje se gleda iz filma u film i tome slično.

Kasnijim razvojem, filmski serijali su se izdiferencirali u žanrove. Žanrovi su tolerirali daleko veću raznovrsnost i individualnu samostalnost pojedinih filmova nego što su to dopuštali serijali, ali su žanrovi pritom čuvali neke temeljne fabularne obrasce kao što su to činili i serijali. Filmski serijali, međutim, nisu posve nestali. Očuvali su se pretežno u žanru filmske komedije.

Dakle, gledano i s načelnog, stvaralačkog stajališta, a i s povijesnog stajališta, filmski serijali nisu “nefilmski”, niti “neprirodni”, niti nužno “neumjetnički”. To je naprosto jedna od stvaralačkih filmskih mogućnosti koju treba susretati bez predrasuda.