Filmske marginalije : teorijski eseji s povodom | Hrvoje Turković

SERIJSKE KARAKTERISTIKE FILMA

Gledajući Zvjezdane ratove mnogi su primijetili naznake mogućnosti da bi se taj film mogao produžiti u nastavke, kao što se i dogodilo. Koji su to znakovi?

Sjetite se ponajprije kraja filma: glavni negativac filma, onaj crni đanaj, Vader, ne pogiba, već se gubi u svemiru, ostavljajući otvorenom mogućnost da se u narednom nastavku opet pojavi, spašen ili slučajem ili vlastitom spretnošću, kako bi ponovo motivirao daljnje sukobe.

Slično je i sa smrću Obi‑van‑Kanobija, starca viteza. Ta smrt uopće nije izvjesna. Obi‑van‑Kanobi dobrovoljno se preda smrti, a kad Vaderov mač smakne starog viteza, na tlo padne samo odjeća. Je li starac zaista umro ili se transformirao u nešto što bi se moglo aktivno pojaviti u drugim filmovima?

Još je nešto od središnjeg interesa ostalo neizvjesno: kome se priklanja princeza, da li avanturistu ili mladom vitezu? Odgovor na to pitanje nije nevažan, jer je borba za naklonost princeze bila motivacijski vrlo važna u razvoju radnje. Očito je da se i tu očekuje naknadni odgovor.

Osim ovih vrlo očitih nedovršenosti Georg Lucas, scenarist i redatelj filma, izbjegava da nam u toku filma dade još niz drugih važnih informacija koje inače filmovi ovoga tipa moraju dati – ako nisu dio serije. Mi ne znamo npr. kakvo je biće crni vitez, čovjek ili što drugo. Ne znamo niti uvjete pod kojima se odmetnuo, koristeći “mračnu stranu sile”. Ne znamo također gotovo ništa o povijesti svemirske stanice, vojne vođe zavojevača film uvodi kao da su nam već dobro poznate, bez dodatnih objašnjenja. A takvih bi se primjera nedorečenosti moglo pronaći još dosta.

Čini se kao da film ili pretpostavlja da štošta poznajemo iz prethodnih nastavaka, ili ostavlja objašnjenja za kasnije nastavke. Na osnovi nabrojenih znakova imamo dojam kao da smo upali usred filmske serije, u jednu epizodu, te da bismo morali pogledati prethodne i naknadne nastavke kako bismo sabrali sve konce obavijesti potrebnih za cjelovitu sliku o glavnim ličnostima, o prilikama i događajima.

Sad, Lucas je doista pomišljao na to da, u slučaju očekivanog uspjeha filma, potakne izradu nastavaka filma, pa se prema tome i ravnao u izradi filma. Ali, čini se da nije sve samo u kalkulacijama ove vrste.

Lucas je, naime, neobično istančan redatelj. Ne samo što je svjesno ulazio u žanr, nego je svjesno ušao u najprošireniju i najpopularniju vrstu znanstvenofantastičnog žanra – u avanturistički SF s crno‑bijelim likovima, labavom psihologijom, korjenitim sukobima, neočekivanim obratima, bodrim junaštvima. Lucas je svjesno išao na stereotipove žanra i na one značajke koje ponajviše zaokupljaju maštu strasnih čitača znanstvenofantastičnih romana. Kako se taj tip znanstvenofantastičnih djela često izrađuje u serijama od desetak i više nastavaka, Lucas je preuzimajući njegove stereotipove preuzeo i najčešći oblik u kojem se javljaju: preuzeo je njihovu serijalnu strukturu.

Nedorečenost Ratova zvijezda tako signalizira serijalnost i ona je zapravo izabrana stilska karakteristika ovoga filma, a nikako ne narativna slabost. Cijeli Zvjezdani ratovi zapravo su iznimno rafinirano i neobično vrijedno poklonstvo najpopularnijim, ali i najpodcjenjivanijim oblicima znanstvene fantastike.