Filmske marginalije : teorijski eseji s povodom | Hrvoje Turković

O UVJETIMA PRIKAZIVANJA FILMA

Kad se razmišlja o uvjetima u kojima se projicira film, obično se to čini s tehnološkog stajališta; drži se da je to stvar tehnike, a ne filmologije.

Ti su uvjeti, međutim važni i s filmološkog stajališta jer do neke mjere određuju i strukturne karakteristike filmskog djela.

Autoru filma ne može biti svejedno u kojim će se uvjetima film projicirati. O tim uvjetima ovisit će gledaočevo razabiranje i ukupno doživljavanje filma. Nije svejedno kojom će se brzinom vrtjeti film, kakva će oblika biti izrez slike na ekranu, kakav će biti ekran, da li će prostorija biti posve zamračena ili tek djelomično… jer će o svemu tome ovisiti da li će se neke stvari zabilježene na filmu pri projekciji uopće opažati ili neće, odnosno pod kakvim će se slikovnim uvjetima opažati. Autori filma moraju znati u kakvim će uvjetima gledaoci gledati film kako bi znali posegnuti za onim postupcima koji će na gledaoca djelovati na način predvidljiv za te uvjete.

Kako ne bi došlo do neugodnih nesporazuma između načina izrade filma i načina projiciranja filma, filmska je industrija standardizirala uvjete projiciranja. Na primjer, standardizirala se brzina protjecanja filma kroz projektor, plošnost, hrapavost i refleksivnost ekrana, veličina i oblik slike na ekranu, zatamnjenje prostorije pri projekciji i tome slično.

Uz te standarde projiciranja vezali su se i standardi snimanja i laboratorijske obrade filma, a predvidljivost okolnosti u kojima se projicira film omogućila je autorima da se prema tim okolnostima stvaralački odnose.

I doista, standardni uvjeti prikazivanja postali su u velikoj mjeri estetički i općekomunikacijski važni: na primjer, oblik izreza slike uvjetovao je tipove kompozicije u kadru, standardizacija brzine projekcije omogućila je proizvodnju predvidljivih stilskih deformacija kretanja (ubrzano i usporeno kretanje npr.), dobri uvjeti zatamnjenja dvorane omogućili su i suptilna tonska nijansiranja slike itd.

Međutim, svaka je standardizacija dvosjekli postupak. Ona unapređuje jedan smjer djelatnosti, ali onemogućuje drugi. Standardizacija jednih uvjeta prikazivanja filma spriječila je iskušavanje drugačijih uvjeta.

Tim ograničenjima standardizacije redatelji su već zarana pokušavali doskočiti. U nijemim filmovima nastojali su pomoću maski promijeniti oblik izreza slike, a Abel Gance je pokušavao uvesti paralelnu projekciju na više ekrana. Međutim, to su bili osamljeni pokušaji koji nisu potakli kontinuiraniju praksu nestandardnog projiciranja i strukturiranja filma.

Tek je pojava eksperimentalističkih struja u filmu i njihova povezivanja sa srodnim strujama u drugim umjetnostima dovela do sustavna nastojanja da se izmijene uvjeti projiciranja kako bi se omogućile nove strukturne postave filma. Mnogo štošta se već do danas iskušalo: višeekranske projekcije, projekcije na rotirajuće ekrane, na prostorno raspoređene ekrane, na ekrane koji nisu plošni. Projektor nije više statičan, već se i sam kreće, te slika putuje po zidovima. Svjetlost s projektora miješa se s drugim izvorima svjetlosti, tako da se dobivaju posebni svjetlosni efekti i posebni doživljajni efekti itd.

Svaka od tih neuobičajenih projekcija daje priliku za drugačije koncipiranje samoga filma i za drugačije naglašeno strukturiranje filmskoga djela, odnosno filmske izvedbe. Pred autorima se otvaraju medijske mogućnosti, a pred gledaocem doživljajne mogućnosti kakvih nije bilo u standardnim uvjetima projiciranja filma.

Naravno, stvari možemo prići i sa suprotne strane: u nestandardnim uvjetima prikazivanja nisu moguće neke stvari koje su moguće u standardnim uvjetima. Zato se eksperimentalne izvedbe ne potiru sa standardnim izvedbama, već se nadopunjuju, obogaćujući naša iskustva i doživljajne mogućnosti.