Filmske marginalije : teorijski eseji s povodom | Hrvoje Turković

ZAŠTO UMJETNICI NE VOLE SVOJE KRITIČARE

Umjetnici općenito ne vole svoje kritičare. Katkada to naraste do pune mržnje i odbojnosti prema cijelom kritičarskom soju, ali obično se razabire u nelagodnom oprezu što ga umjetnik pokazuje prema kritičaru i u umjetnikovu načelnom nijekanju općeg smisla kritičarskog posla i odricanju svake svrhe samog postojanja takve djelatnosti.

Pojava je previše opća a da bi se dala pravdati tek osobnim, uvijek različitim, međusobno nesvodivim motivima. Postoji, bjelodano je, temeljniji, jedinstven razlog zbog kojeg umjetnici kritiku svojega posla doživljuju kao diranje u svoju osobu, premda – što većina ljudi zna, a načelno znaju i umjetnici – kritičar u pravilu svoju kritiku ne piše da bi se pačao u umjetnikovu osobu, već je piše prvenstveno o djelu, o onome što u djelu uspijeva razabrati, a obraća se onima koje takvo razabiranje zanima.

Ali – i tu je začkoljica – upravo su umjetnici prvi među onima koje zanima što kritičar piše, a naročito kad piše o njihovu djelu. Tome nije razlog naprosto taština, činjenica što umjetniku nikako nije svejedno kakvo se mnijenje u društvu stvara o njegovu djelu i njemu kao djelatniku. Bitniji je razlog u tome što je i umjetnik kritičan u svome stvaralaštvu, imajući stalnu potrebu za kritičkim odstupom od svega čega se laća. I nije mu nikada dovoljno ograničiti se na svoje vlastite kritičke moći, nego žudi i za odmaknutom kritičnošću ljudi sa strane, onih koji nisu toliko prisno zapleteni u zamršene konce djelatnog tkanja kao što to on, umjetnik, jest. U kritičarevu pisanju, umjetnik stoga u prvom redu traži taj vanjski oslonac, pomoć svojoj kritičnosti, a očekuje je s toliko većom nadom koliko je kritičnost kritičarevo javno strukovno opredjeljenje.

No, od kritičara umjetnik tu pomoć u pravilu ne dočekuje. Ne zbog nekakve načelne nesposobnosti kritičareve, nego nadasve zato što se u kritičara i umjetnika radi o kritičnostima raznih vrsta, raznih provedbenih namjena. Umjetnikova je kritičnost iznutarnja, provedbena, ona služi samoj umjetničkoj djelatnosti. Očituje se npr. u odabiru između mnoštva predodžaba koje umjetniku dolaze na um, u njihovu usmjeravanju i usklađivanju u suvisao slijed; očituje se u izboru postupaka i odmjeravanju učinka odabranih postupaka. Sve u svemu, radi se o kritičnosti bez koje ne može biti sustavnog, usmjerenog, djelovanja kakvo umjetnost svagda jest. Budući da je umjetnikova kritičnost vezana uz njegovu tvorilačku maštovitost i osobnu osjetljivost, neće se od ove potonje uspjeti odriješiti ni kad je djelo gotovo. I tada će umjetnik svoje djelo promatrati sa stajališta svojih namjera, zamišljenih mogućnosti što mu sveudilj iskrsavaju. Djelo mu je, i kad je završeno, još puno djelatnih uspomena, dakle i stanovite djelatne inercije po kojoj se umjetnik odnosi prema svome djelu kao da još uvijek nešto može preinačiti, dotjerati…

Kritičareva je pak kritičnost izvanjska. Ona zatječe umjetnikovo djelo gotovim, dovršenim i odnosi se prema njemu kao prema odmaknutom, u sebi stalnom, utvrđenom, nepromjenjivom predmetu. Kritičar prevrće taj predmet ustanovljujući njegova stalna, provjerljiva svojstva i pokušavajući utvrditi koji to njihov suodnos daje dojam jedinstvenosti, posebnosti upravo toga djela. A pri tome ga smješta u kontekst svojeg gledateljskog iskustva, svoje osjetljivosti, svojih tekstualno-izlagačkih, priopćavalačkih ideja.

Kritičarevo je stoga stajalište – naspram umjetnikova – apsolutno stajalište, odriješeno od svih onih pupčanih veza po kojima je umjetnikova kritičnost organski sudionik u postupku stvaralaštva. U svojoj apsolutnoj tuđini, neupletenosti u sve djelatno u umjetnosti, kritičareva je kritičnost samome umjetniku uglavnom neupotrebiva, neprimjenjiva – beskorisna.

Žudeći za kritičnošću ljudi izvan stvaralaštva, umjetnik zapravo skrovito žudi za takvim apsolutnim, posve odriješenim stajalištem naspram svega što on radi, jer se upravo ono čini idealnim vrhuncem njegove vlastite kritičnosti. Međutim, kad se s njim sučeli u kritičarevoj kritici, umjetnika zapuhne ledena nepripitomljiva tuđina takva odnosa spram njegova djela.

Bez obzira na stupanj temeljitosti njegova racionalnog obrazloženja, kritičarevo se apsolutno stajalište pokazuje umjetniku posve iracionalnim jer se nikakvim načinom ne može u njega unijeti, on ne može prihvatiti njegove kriterije kao sebi odomaćene, raspoložive, predvidljive.

Kad je i najpohvalnija, kritičareva kritika onespokojava i duboko uznemiruje umjetnika. Ali, nerazmjerno je gore kad iz neuhvatljive tuđine kritičareva stajališta umjetniku nadođe pokudan sud o njegovu djelu. Taj – budući apsolutan – temeljito dovodi u pitanje smisao svega što je umjetnik uradio, ugrožava ga, i to utoliko strašnije što se protiv kritičareva suda umjetnik ne može ravnopravno boriti: previše mu je tuđa i neuhvatljiva sfera iz koje taj sud dolazi.

Otuda umjetnik, odupirući se toj iracionalnoj ali to strašnijoj ugroženosti, lako posegne za iracionalnom obranom: zamrzi kritičara. Ili, povjeruje da ga kritičar osobno mrzi, ili da mrzi taj tip djela, ili tome slično. A zato što ne vidi za sebe nikakve koristi od kritičareve kritičnosti, umjetnik lako odrekne svaki smisao kritici kao struci.

Kritičaru nije lako gledati kako i mimo volje njegovo kritičko djelovanje nekorisno, ali djelotvorno onespokojava i ugrožava umjetnika. Gorak je posao drugome zagorčavati život. No, kritičar je prisiljen ne obazirati se na tu pojavu. Jer tek svojim “neobaziranjem” na umjetnika kritičar dokazuje da istinski ljudski uvažava umjetnika: pokazuje da ima potpuno povjerenje u umjetnikovu ljudsku zrelost da nadvlada nespokoj i poremećaj koji mu prouzročuju kritičareve kritike.

A to da su u nadvladavanju osobne ugroženosti umjetnici u pravilu vrlo spretni, uspijeva svaki kritičar izdašno i neugodno iskusiti katkada i na vlastitoj koži (Bergman je, primjerice, jednog svog kritičara pljusnuo).