Filmske marginalije : teorijski eseji s povodom | Hrvoje Turković

UREDOVANJE NAD VREDNOVANJEM

Vrednovanje filmskih i televizijskih (video) djela sastoji se od dvaju jednostavnih stvari koje svojom vezom strašno kompliciraju život: djela se vrednuju prema osobnom doživljaju vrednovatelja, ali doživljaju koji uvijek hoće imati i društvenu važnost, neku društvenu potvrdu – bio toga vrednovatelj svjestan ili ne.

Posve je, naime, razumljivo i prihvatljivo da svak tko vrednuje film prema svom osobnom i posebnom doživljaju filma, doživljaju uvjetovanom usuglašavanjem između filma i gledaočeve osobne naravi, njegovih trenutnih sklonosti i raspoloženja, njegove vlastite povijesti gledanja i procjenjivanja filmova itsl. Ali, kad se javno iskazivane ocjene istog filma ili istog filmskog autora međusobno jako razlikuju od vrednovatelja do vrednovatelja, to postaje teško razumljivo i prihvatljivo onima koji prate kritiku i vrijednosne reakcije.

Na Danima hrvatskog filma u Zagrebu (1993), kažu da je jedan naš ugledan redatelj – kad je čuo da će svi prijavljeni članovi Hrvatskog društva filmskih kritičara vrednovati igrane filmove (birati najbolje) – tvrdio da mlađi kritičari zagrebačkog filmskog časopisa Kinoteka, novoprimljeni članovi društva kritičara, nisu mjerodavni procjenjivati filmove jer su neki od njih u tabeli ocjenjivanja filmova s repertoara dali filmu Joela Coena, Barton Fink, dobitniku glavne canneske nagrade, crnu točku, tj. označili ga kao “loš film”. Premda bi taj uglednik vjerojatno uvijek bio spreman zdušno braniti svačije pravo na osobni doživljaj i vrednovanje, u ovom je slučaju ipak držao da se tako “proizvoljno” a “službeno” ne mogu ocjenjivati filmovi. Očito je smatrao da postoje granice podnošljivih razlika među javnim ocjenama filmova.

Doista, svatko od nas, pa i najgorljiviji branitelj prava na vlastito mnijenje i vrednovanje, teško prihvaća korjenitije razlike u vrednovanju iz jednostavna razloga što svi želimo da javne procjene imaju jedinstveno mjerilo kako bi mogle – na nedvouman i lako primjenjiv način – uputiti pojedinca na to koji su njegovi i tuđi doživljaji, odnosno procjene, prihvatljive široj zajednici, tj. koji među njima su društveno mjerodavni, kulturalno reprezentativni. Jednostavno želimo uskladiti svoja i opća mjerila, dobiti pouzdanu mogućnost za takvo usklađenje i odmjeravanje, jer takva nam je socijalizacijska potreba, a osjećamo to i svojim društvenim zadatkom. Neusklađenost s društvenom okolinom, odnosno slaba procjena društvenog statusa vlastitih doživljaja i sudova može biti neugodna, a ponekad i opasna.

Međutim, razlike, pa i korjenite razlike, ne samo u osobnim doživljajima već i u javnim procjenama, naprosto su činjenica života, stvarnost.

Najlakše bi bilo kad bismo ih mogli pripisati razlikama u naobrazbi, iskustvu i odgovornosti, i tako dobiti mjerilo koje od razlikâ u vrednovanju otpisati kao nemjerodavne, a koje uvažavati. Ponekad se to i može, ali najčešće ne. Na primjer, da je spomenuti ugledni redatelj tako želio otpisati spomenute mlađe kritičare, u tome bi ozbiljno pogriješio. Sporni mladi kritičari nisu “lajbeki”, nisu “tudumi” – riječ je pretežno o apsolventima Akademije dramske umjetnosti, o aktivnim, profesionalnim, filmašima kojima je analitički, sustavni pristup filmu dio obrazovne i djelatne opremljenosti. A k tomu, riječ je o fanatičnim posjetiteljima kina, ljudima koji odgledavaju sav repertoar, a i zdušnim pratiteljima onoga što se u inozemstvu kritički i analitički piše o filmu. Oni imaju, prema tome, vrlo opsežno i izbrušeno iskustvo o repertoarnom filmu kakvo, bogme, koliko znam, većina naših etabliranih redatelja nema. Ako je u pitanju iskustvo i snalaženje u suvremenom repertoarnom filmu (u koji spada i Barton Fink), mlađi kritičari kompetentnošću daleko nadmašuju naše uglednike.

Kako vidimo, stvar nije laka. Raznolikost u doživljajima i procjenama postoji, a postoji i težnja za jedinstvom. Kako raspetljati stvar?

Koliko je god odgovor misaono težak, djelatnih formula ima, nažalost svagda jednostavnih; stvar se često raspetljava naprosto uredovanjem nad vrednovanjem. Tako da se kritičarima i svim vrednovateljima naredi, propiše kako vrednovati, što misliti. Ili da ih se navede da misle “konsenzusno” – uz podčinjavanje vladajućem, poželjnom vrijednosnome stavu. Da se, drugim riječima, konformiraju onima koji zastupaju neki autoritet. A u nas je taj autoritet, u pravilu, političko ideološki – autoritet vladajuće ideologije i njenih ovlaštenih tumača.