Filmske marginalije : teorijski eseji s povodom | Hrvoje Turković

NEDODIRIVOST KAO NEOTPIRIVOST

S filmom je vezana jaka tradicija pokušaja sanktifikacije – posvećenja filmova, žanrova, i redatelja. Uvjet za sanktifikaciju uvijek je bio, naravno, da se film i redatelj dostatno “estetski” (“stručno”) cijene, ali sâmo posvećenje je uvijek bilo prvenstveno politički čin: estetsko se dostignuće politički sanktificiralo.

Na primjer – prisjećajući se onoga čemu sam i sâm bio svjedokom – od filmova su se sanktifikaciji najviše približili (naravno svaki u doba svoje izvorne pojave) tzv. “NOB‑filmovi” – Bulajićeva Kozara (u prvoj polovici šezdesetih), pa opet Bulajićeva Bitka na Neretvi (oko sedamdesete godine), potom Vrdoljakov U gori raste zelen bor (tu jednu godinu, 1971), potom Zafranovićeva Okupacija u 26 slika (oko konca sedamdesetih).

Ključni efekt sanktifikacije bio je u nedodirivosti, tabuiziranosti. U takav film i njegova redatelja ne smije se dirati, ne smije se u njih sumnjati jer oni služe kao kriterij (kamen kušač) društvene konformnosti, tj. ideološke poslušnosti, podložnosti, pristajanja uz dane vrednote.

Tko god od nenadležnih osoba – a takvim su, kad je film u pitanju najčešće kritičari – (pokudno) dirne u takav film ili u njegove tvorce, bilo da kudi “umjetničko dostignuće”, bilo da kudi “tematska rješenja”, a osobito ako kudi “politička značenja” filma, bit će proglašen ideološkim, svjetonazornim (a time uvijek i: narodnim) neprijateljem ili, najblaže, sumnjivcem; on će si priskrbiti neku iz aktualnog spektra političko‑diskreditacijskih “etiketa”. Na primjer, mlade filmske kritičare ondašnje revije Polet (Zorana Tadića npr.) napadalo se da su protiv NOB‑a jer su kritički pisali o Kozari; i sâm sam proglašen, prvo, “megafonom beogradske politike” kad sam relativizirao vrijednost filma U gori raste zelen bor, a onda “saveznikom ustaško‑klerikalnih krugova” kad smo (najprije kolega Nenad Polimac, a nakon njega i ja) pokudno pisali o Okupaciji u 26 slika.

Sanktifikacija je, po tome, jedan od najsnažnijih oblika uredovanja nad raznolikošću vrednovanja.

Jasna je korist od sanktifikacije za same političare: sanktificirani filmovi i ličnosti naprosto su sredstvo za provjeru i utjerivanje konformnosti među često ideološki “neprozirnim” nositeljem tako nestalnog, svojeglavog i zapetljanog, a opet iznimno važnog područja kakvo je područje proizvodnje kulturalnih vrednota.

Korist od sanktifikacije za autore također je jasna. Redatelj djeluje u uvjetima krajnje nesigurnosti i neizvjesnosti. Konkurencija za bilo koji projekt (i igranofilmski i kratki) kreće se u omjeru i 1:10 (npr. tridesetak, pa i više, redatelja natječe se za, recimo, tri projekta što će biti dostatno sufinancirani). Stvar čini još neizvjesnijom vrijednosna konstelacija procjenjivača, jer među njima se uvijek može zateći dostatan vrijednosno nesklon broj – nesklon danome projektu, ostvarenom i prikazanom filmu, danoj temi, autorovu opusu, odnosno vrijednosti toga autora. Zato je u svakome trenutku krajnje neizvjesno hoće li neki autor uopće raditi film ili neće, koliko će ga lako ili otežano raditi, koliko financijski izdašno.

U takvim uvjetima jake neizvjesnosti tradicionalno najpouzdanije osiguranje opstanka nudi upravo politička ili pak filmski-kanonska sanktifikacija. Ako je (politički ii kanonski) nedodirljiv, autoru su daleko veće šanse da postane neotpiriv s poprišta – teže će ga izostavljati iz ishoda natječaja za film, iz nagrada za film, iz repertoarne prisutnosti u kinima, iz društvenih tijela koja odlučuju o filmu, iz estetskih pohvala, iz reprezentativnih izbora, iz novinskih tekstova… Veće su mu šanse kvalitetnijeg karijernog opstanka.

A ako mu drugi ne osiguraju sankticitet, tko da odoli i sâm si ga ne pokuša osigurati time što će na svaki izrazitiji znak nepovoljna mišljenja o sebi i svojem djelu primijeniti strategiju političkog tabua: reagirati nabacivanjem prigodno najpogubnije političke ili kakve druge moćne diskvalifikacije na onoga koji je dirnuo u podrazumijevani tabu njegova filma ili njegove osobe.

Sanktifikacijska unifikacija, dakako, jako koristi onima koji je provode. Drugima znade biti pogubna, a sveukupnoj javnosti gušiteljska – zatirući višestrukost, izazov različitosti, osjećaj slobodnog javnog nastupa.