Bijela panika | Vesna Biga

BOJA DANA

pristaneš li na to da su neke stvari jasnije ujutro,
više ti nije važno da li je to oblačno jutro,
ono poslije kiše, ili jutro narančasto, kao na ekranu,
kad ti krasnopisom poruče u prezelenoj travi
da počneš ispočetka, a naročito predstojeći dan,
ali tebi više nije važno kakve je boje dan,
dočekala si da svane i da hrabro priznaš sebi
da su stvari jasnije, ne znaš točno koje stvari,
ali obrisi stvari u sobi vrlo su oštri ovog jutra
i odlučni u prostoru, prozor je čitko nacrtan,
prilaziš mu i promatraš tijelo ptice, postrance
nude se i druge stvari, ali ti si odabrala pticu i
vidiš kako ptica slijeće s krova, sve to ide brzo
i lako se posloži kasnije, kad je ptica već na travi,
ti sad znaš odakle je sletjela i što je sve bilo,
čak ti se čini da se to što je bilo moglo i predvidjeti,
izračunati bez greške, prvo taj poriv ptice da sleti,
koji je već čučao u njoj dok je stajala na krovu i
u tvome oku istovremeno, a onda putanja leta,
ništa zato što je trava naoko nepomična,
nalik jarkozelenoj mrlji na ekranu, i što se pravi
da je vrijeme stalo, kao da nije raspoložena
za novi dan, ali ti jesi i ne želiš ga ispuštati iz oka,
spremna si ovog jutra da svome oku oprostiš
svaku, pa i najprostiju očiglednost,
ja odlučujem što i kako će se danas vidjeti,
to kažeš sebi.