Bijela panika | Vesna Biga

PETI GRAD

ljetne naočale na stolu, bez moje glave
Divna Zečević

u izlogu vidim rukavice bez mojih ruku, i vidim cipele
bez mojih nogu, vidim i druge stvari u izlogu
koje bi najradije da ih ja kupim, osjećam to, meni žele
pripasti, ali vidim i cipele koje ne žele koračati,
kao da im ne treba ničija noga, one bi da ih kupim i onda
bacim daleko, u divljinu, da ih tamo obrasta trava,
one se podsmjehuju vlastitom obećanju, drske su takve stvari
i neshvatljive kao planina u daljini, koja je sama, vidi se to,
ona doziva bez prestanka i do nje treba koračati i koračati,
ali kako prići s prave strane, kako taknuti planinu,
neke stvari možeš samo gledati, neke moraš uzeti u usta,
ali to su male stvari koje stanu na jezik i u usta,
možeš ih pojesti skupa s imenom, ne možeš ih odbiti,
a i kasno je odbijati molitvenim glasom, kasno za svaku
nagodbu s Bogom i stvarima u trenutku kad se nebesko osili,
pa se ostrvi, pa podivlja stvar po stvar,
dok ja stojim pred izlogom i gledam sebe u staklu, kao onaj
koji čeka da vidi što ću uraditi kad uskrsne bezmenica,
ona raste sa svakim korakom, a ja i dalje moram koračati,
moram se mimoići s još hiljadu lica na ulicama ovog grada,
iglice njihovih pogleda nalik su reskoj kiši,
što drugo preostaje prolaznicima kad ionako samo čekaju,
preostaju im kuće, a nijednoj se ne može prići prvi put,
pročelja ništa ne odaju, izlozi nude svoje, a za prolaznike
u predgrađu zadužen je oštar pas, dok ovdje psi hodaju na uzici
i grad se krije iza zidova, takav bude onaj prvi grad,
drugi traži cipele da se pronese pločnikom, sabije se u tabane,
treći zađe među prste harmonikaša, u besprste rukavice
pa kao da i nije tu, ili se pretvori u šapat, četvrti grad,
šapat sprijeda, šapat iza leđa i onaj šapat pored, suputnički
nerazumljiv, pa bezmenica raste, vidi se to i golim okom,
ona hoće svoje, ponešto od svega toga, samo usitnjeno,
vidi se i s prozora kad se zađe u jednu od kuća, vidi se
kako se tamo dolje dvojica rukuju na ulici a onda odlaze svaki
na svoju stranu, dok ja stojim u mjestu, uokvirena prozorom,
kao na fotografiji, stojim bez te dvojice, to bude peti grad