Bijela panika | Vesna Biga

HALKIDIKI

Sjedim na pragu iznajmljene kuće i gledam
u obližnje stablo koje izgleda kao da je moje,
ovaj prostor nema imena na karti,
ali ja znam da se nalazim na srednjem prstu,
i da je njegovo ime Sithonia,
i znam da je more, koje s praga kuće vidim,
more Egejsko, dok se drvo ispred mene,
koje izgleda kao da je moje, zove maslinovo drvo,
znam i vidim to, kao što vidim i tri prsta
na karti Grčke, koja se zovu Halkidiki,
i kao što opažam krov susjedne kuće,
i ona ima maslinu u dvorištu i svoju ljutu osu,
a ovoj tu, koja slijeće na kartu i odatle na moju ruku,
u jedan od mojih deset prstiju da utisne žalac,
njoj vičem – Hej, luda oso, ovi prsti imaju imena,
prebrojni su oni za tako ostrvljeno tijelo,
preosion je u tebe žalac, i još u njemu nepozvana bol,
kako će tako bezimena bol dokučiti ime kojem se
uklanja moje tijelo i koje nosi kartu moje kože,
kako će se upisati tako nečitka bol
u moje preveliko tijelo, i u ono tijelo najveće
koje se na karti mojih očiju do samog ruba prostire?