Bijela panika | Vesna Biga

PO ZAKONU JABUKE

kako presresti slijepu točku koja vodi crvu
u Adamovoj jabučici,
kako zauzdati naviku godišnjih doba,
a poznam toliko ruku, toliko sjemenki
sklupčanih u molitvu,
mogao je posijati ovu voćku bilo tko,
netko koga ne znam ili onaj koji diše pored mene
i smiješi se pred plijenom, kao dobar strijelac
ispred sočnog cilja, razdragan krotkošću mesa,
tišinom jezgre, iz koje niti vriska,
tek nijemi spokoj uroda,
koji teži zemlji da se otisne, padu da se poda,
to čeka ovaj plod, a nikako da sazri
i otrgne se zaboravu,
nikada da se tamo gore vine,
i svoju berbu da ushiti sve bržom putanjom nebu