Bijela panika | Vesna Biga

HEJ

Hoću li jednog jutra, tek razbuđena, između vremenske prognoze i
golova koji dopiru s radija, otvoriti prozor, a netko će mi doviknuti
Hej, s prozora susjedne kuće, kao s broda u prolazu, i hoću li mu ja
onda odviknuti Hej, a potom, hoćemo li zajedno vikati Hej, dižući ruke
u znak pozdrava i mašući jedno drugom, onako kako se već maše
s dva broda koji se mimoilaze, pa provalija između ta dva broda,
dvije kuće, dva prozora sve više kopni, a onda razmak opet raste,
kao što raste između dva broda koji se udaljavaju i Hej postaje sve tiše,
i ruke naginju klonuću, a onda i mi, hoćemo li istovremeno,
kao po dogovoru, nestati jedno drugom iz oka, zatvarajući prozor i
prozor, kao u ogledalu, i onda ponovo biti sami, svak u svojoj kabini,
tu gdje se čuju kišne kapi s radija, radio sprovodi bez pogovora svoju
plimu i oseku i buči golovima s nogometnog prvenstva koji se zbrajaju
u krpenjači glave, a hoće li glava još uvijek, u muku koji se otvara
između gola i gola, čuvati sjećanje na ono Hej s drugog broda, Hej,
probušeno kišnim kapima, izudarano loptama, Hej, zatečeno pitanjem
zašto je baš taj trenutak trebalo otvarati prozor,
možda je u tom trenutku i toga jutra trebalo samo stati na hladan pod,
bosim nogama da se osjeti granica, i onda stajati u mjestu,
između kapi i golova, samo tako ovi povici ne bi dospjeli u sobu,
u glavu iz koje tko zna hoće li izići, i tko zna hoće li, ovi povici,
nešto očekivati od mene, a ja neću znati što, i neću znati koliko bi dugo
mogli kod mene ostati, mogli bi se na koncu stopiti s uzvicima
koji dopiru sa stadiona, a mogli bi i ustrajati u svome odjeku i glasati se
satima, i onda bi trebalo ponovo otvarati prozor kako bi izišli napolje,
ili je to što bi se moglo dogoditi između dvije kuće, dva broda
tamo napolju, kad tek razbuđena otvorim prozor,
sve što s jutarnjim uzvicima može biti, ono najbolje od svega!