Bijela panika | Vesna Biga

IŠAPTANA

ove mi kosti od koje jesam i koju pronosim,
a koja me pronosi,
da od kosti sam,
i mesa mi od kojeg jesam i koje jedem,
a ono jede mene i opet sebe gladuje i blaguje,
da od mesa sam,
i onoga mi oka na koje gledam, a koje gleda mene
i koje sebe u mome oku vidi,
da od oka sam,
i tako mi imena pod kojim se zovem i svega onog
što se zove i što ja zovem, a ono mene proziva,
da od imena sam,
i ove mi žive mene koja se pita na čija li se usta pita,
čijim riječima govori i koje riječi mene govore
da od riječi sam
i da sam od ovoga šapta koji bi da išapće
na čije oko gleda, od čije li je kosti i mesa sastavljen
i u čijem li je tijelu njemu biti, u čijem ne biti,
a biti mu je sve dotle dok mu je ove mene,
i ne daj ti, bože, da mene nema i da više ne budem
i da onda bude kao da je mene bilo, bilo pa ne bilo,
i još ne daj, bože, da riječi koji me svjedoče prečuješ,
pa čije bile da bile ove kosti i ovo meso od kojih sam,
ove oči na koje gledam i ove uši koje te mole
za tvoje moćno Neka kojim ćeš orječiti sve ono što je
volja tvoja da se utjelovi i da svoje tijelo ponese,
ono tvoje Neka po kojem će se znati da sam ja tu bila
i neka sam, da ja tu još uvijek jesam i neka sam
i da je volja moja, a moja li je, a tvoja, a čija jest da jest,
da tu i dalje bude mene, i neka me, moj bože, neka mene još