Bijela panika | Vesna Biga

POSTAJA TOVARNIK

sklopljenih očiju prebirem prošli dan,
osluškujem trenutak koji mi upravo izmiče,
ili se tražim u vremenu koje me tek očekuje,
u vlaku sam i u svome tijelu sam, iza vlastitih kapaka,
ali postoje i druga mjesta na kojima se nalazim i
na ovom putu nije me lako dosegnuti, daleko sam
i na toliko stanica istovremeno da se već i sama pitam
gdje je to mjesto na kojem sam nedostupna
i kamo da se djenem takva,
nemam mobitel niti sam nomofobna kao djevojka
pored mene, da, ona sjedi pored mene i šapće naglas,
ali ona nije tu, i nije tamo, ona je u nekom trećem
prostoru koji se ne vidi šaptom,
i ona ne uzmiče pred mjestima koja se nude na putu,
kao što se to meni događa,
meni koja umišljam da me nitko ne može dosegnuti
takvu, nijemu i bez mobitela,
pa se čini da nitko i ne zna gdje se nalazim,
osim djevojke pored mene,
ona upravo govori nekom da smo ispred Tovarnika,
u koji samo što nismo