Bijela panika | Vesna Biga

NAPUTAK ZA CRNI I BIJELI ŠAPAT

ugledati se u divljem oku putnika,
u naboranoj usni prosjaka,
u žutoj travki podno semafora, ugledati se,
a onda prebrisati vlastitim kapcima sve to
što je divlje i pitomo u oku putnika,
što je naborano i glatko na usni prosjaka,
što je požutjelo u zelenom oku semafora,
i ušutjeti se toliko da možeš čuti iza kapaka
šum srca,
šum šumova trenutak prije iščeznuća,
i onda tišinu već jednom čuti,
pogledati u sebe tako da to bude nalik spasu
i onda spasiti se tako da se ne podaš zovu
ponuđenog šapta, njega ćeš prvo oslušnuti
i sve mu riječi priznati,
a samo jednu iz toga šapta zazvati,
njoj reći Bijelo i ne zaustiti ono
što je Crno prati,
reći joj Crno i oglušiti se na ono
što je Bijelo prati,
kazati Vatra, i ovu Vatru Vodom ne ureći,
rekneš li Voda, Vatri jezik pregristi,
šapnuti Ja, a ne zateći sebe u Ti, Ona, Ono,
šapnuti Ti, Ona, Ono, a ne prokazati sebe u Ja,
eto, tako se kaliti danonoćno,
na vršku svoga jezika,
tako šaptati, šutjeti, gledati i slušati,
tako zaboraviti noć sve dok bijeli dan
u tebi ne zanoća, pa bude noć,
a mrkla da se šapće, sva noć dok se ne išapće
i sebe crnu dok ne razdani,
pa bude bijeli dan riječima dana ošaptan