Bijela panika | Vesna Biga

PA IPAK

nebo ti polako ulazi u oči dok podižeš roletu
pazeći da ne pukne već izlizana vrpca i
da daščice ne poispadaju napolje kao razdešen klaun,
crnobijeli bau-bau, s nogama u okovima kutije,
s poprsjem sirene zarobljene u jedro svoda,
preslikane u krljušt oblaka,
odmah vidiš da je pred tobom oblacima teretan dan i
to je dovoljno da kažeš pa ipak,
premda oklijevaš s onim pa, i s onim ipak,
koje ti katkad sliči na utjehu,
sunce zna biti nasrtljivo kad se osami na nebu,
a ti si odlučila biti ustrajna dok podižeš roletu i
pripuštaš dan u sobu,
dižeš je do zadnje daščice, odlučila si tako,
ne želiš biti od onih koji rade stvari dopola,
nevoljko podižu roletu, prebrzo je spuštaju u sumrak,
od onih koji oblače malo toplije čarape u ovakav dan,
kao da će gaziti uz vjetar po hladnim močvarama neba,
a neće, umjesto toga oni će srkati čaj, pitajući se
hoće li čileanski rudari preživjeti ispod zemlje, hoće li
pribjeći meditaciji ili će na koncu udarati glavom o kamen,
dok ti promatraš oblake punim prozorom, pitajući se
hoće li kiša ili neće, ne voliš kišobrane, pa ipak