Bijela panika | Vesna Biga

POPOKATEPETL

pred vratima tržnice ciganka mi nudi gledanje u dlan,
veli da cijena nije skupa, u svega par minuta godine
i godine, ali ja šutke prolazim pored nje i radije dajem
prosjaku, a on dobacuje za mnom – da ti odmah kažem,
iskreno, nikada ti neću vratiti, pravi se nevin,
kao da ništa nije kriv, tobože se već namorao koječega
i naužio sutrašnjice u nekom drugom, rastrošnijem životu,
i sad mu ponestaje sve sam sitniš, u kojem zvekeću trenuci,
trebalo bi ukloniti ovakve prosjake s ulice, i ciganke
koje mi prodaju cijenu cijene,
trebalo bi ih natjerati da umjesto onoga što govore kažu
brzo, najbrže što mogu – popokatepetl,
ili nešto slično, sigurna sam da bi ciganka mogla izgovoriti
sve što se od nje zatraži, o, itekako, umjesto da priča
što god joj padne na pamet, mogla bi ona besprijekorno
čitati vremensku prognozu u udarnim vijestima,
dok bi prosjaka trebalo natjerati da se potpiše na iznos
koji je primio, nek traži jamce pa nek onda prosi,
svatko bi morao računati na to da će kad tad vratiti dug,
nije važan rok, niti akcenat, nema te riječi koja se ne može
staviti u usta i izgovoriti bezbroj puta,
ovako, odlazim s tržnice nedorečena posla,
u torbi nosim sir kupljen kod uvijek istog prodavača,
taj rijetko koju protisne, prodaje gotovo šutke