Bijela panika | Vesna Biga

SVI TVOJI ANĐELI IMAJU KRILA

putujući, prostore iz kojih dolaziš premještaš u prostore
kojima si pristigla, nosiš sa sobom ono Tu si i ono Tamo si,
mjesta koja su ti pripadala stavljaš pored onih mjesta
koja si zadobila, tako raste u tebi ono Prije i ono Poslije,
skupa s prostorom koji se proteže između tvojih prstiju,
a ti ga ponekad sabiješ u šaku pa se učini da mu prijetiš,
ili ga blago polegneš na dlan, gladeći nevidljiva stopala
anđela, oni slijeću na ramena s vlastitim vjetrom u krilima,
pod školjkom nepca ponekad čuješ šapat tvog i nebeskog
prostora, nalik jeziku zatečenom na duši, koja čeka uznesenje
između udisaja i izdisaja, zna biti tjeskobno ako taj dan iziđe
crno sunce, pod takvim suncem strepiš da će krila koja
pronosiš između Tu i Tamo naići na goruće zidove predmeta,
da će se naći na putu nekom od onih prostora koji su jači
od tvoga tijela, a čine ti se zaigrani, kao da ih u trenutku može
odnijeti vjetar, prave se podložni tvome tijelu, a nisu,
gledaš li u crno sunce, oštrice prizora koje oni nose mogu
zaprijetiti svili tvoga oka, mogu se oglasiti bridovima vriska
i ti moraš usporiti korak na takav dan, moraš iza kapaka čvrsto
držati sliku svoga tijela, kao što drugi drže pred očima plan
nepoznatog grada u koji će kročiti, moraš stati pod crno sunce
i suočiti se s prijetnjom da će tvoji prostori ustuknuti pred
prostorima o koje udaraš i da će se jednog dana rastočiti,
pretvoriti se u tajne sastojke coca-cole, u skriveno srce kamena
i u tolike druge stvari čiju ćud ne poznaš, ili se prometnuti u
nijemo tkivo zemlje, toga se bojiš dok koračaš,
nalik plahom anđelu koji mliječnom mrenom prekriva oštricu
prizora, kao da ne može u svakom trenutku odletjeti, a može,
svi tvoji anđeli imaju krila koja si im ti dala, na dlanu