Bijela panika | Vesna Biga

MATRJOŠKA

ispred ulaza u samoposluživanje vidjela sam dvije žene,
jedna je rekla hajde, idemo, druga je rekla čekaj, hoću da,
uokolo je bilo razbacano kržljavo grmlje, opušci i snijeg
koji se otapa, a ja sam pred ovim prizorom stajala
u debelom kaputu, kao kakva matrjoška naćuljenih ušiju,
koja previše koluta očima, previše pamti,
kasnije dok sam koračala ulicom mogla sam nabrojiti
istovremeno i što vidim i što sam već vidjela,
ništa me na to nije obavezivalo a svejedno sam osjetila
strah da sam nešto zaboravila, tome je išlo na ruku osvrtanje,
činila sam to prečesto, kao da me nagriza bolest onog
što se ne vidi, mogla sam je jasno osjetiti za petama
i pod otežalim nogama, kao da sam zalutala u ove krajeve,
prava matrjoška s police koja gega ulicom noseći sjećanje
na grmlje, opuške i riječi koje su izgovorile one dvije žene,
nisam više bila tamo, ispred ulaza u samoposluživanje,
ali ni tu, u čvrstom koračanju, malo sam zanosila u hodu
kad je pored mene prošla crnkinja obasjana snijegom,
pogled joj je bio uperen u daljinu, neuhvatljiv bijelim ljudima
i neuhvatljiv psu koji je iskrsnuo pored mene,
pas je mirno prihvaćao sve zadatke kretanja, vidjelo se to,
gledao je malo lijevo, malo desno i u isto se vrijeme spretno
nosio sa svakom preprekom, osjetila sam zavist
kad je savršenim pokretima preskočio rupu punu vode,
izgledalo je kao da se pripremao za taj skok čitav život
i kao da je baš tu rupu na tom mjestu očekivao,
pas je zatim naglo skrenuo u pokrajnju ulicu, dobacivši mi
brz pogled, ne znam da li me je taj pogled dosegao,
znam samo da sam ja i dalje mislila na psa
i znam da je on na mene isti čas zaboravio, kladila bih se
da je pred njim bio novi trenutak koji je savladao savršeno