Bijela panika | Vesna Biga

DVIJE

ta sam koja joj pozna korak, ta koja umeće sjenku
na mjesta kojima je prošla i dotakla ih stopalima,
ta koja je uvijek blizu nje i uvijek na oprezu
da joj tijelo ne presretnem, da se šaptom ne prokažem,
ona je sa mnom tamo gdje joj tijela nema,
tamo gdje je ne dotičem rukama i ne dosižem dahom,
ali je zato gledam okom koje ne ispušta,
i koje nudi sve što pročezne, mogu je poslati oblacima,
nebu da se vine, ili na veliku vodu, morima da se otisne,
mogu joj ponuditi slast koja u krvi gladuje,
kožom da joj putuje, i očuvati je od svega toga,
ja i to mogu, i ne očekujem da mi bude zahvalna
za taj još jedan život koji ima, a koji joj od mene dolazi,
ona sam koja daje a za uzvrat ne očekuje ni toliko da me
u snu svome pozdravi, ili da od moje velike vjernosti
makar protrne na javi, onoj javi u koju joj zalazim,
snubeći je kradom, moleći se šaptom i sebi i njoj
da me po koraku ne pozna i da vlastitu sjenku ne pogazi,
moje da riječi ne prevjeri i da me srsima ne zasluti,
u meni sebe da ne zataji, u sebi mene da mi oprosti