Bijela panika | Vesna Biga

SRSI JEZIKA

meke i bezimene, one nedovršene stvari, i još ničije,
a malo je tame, malo pravog muka još preostalo,
one čekaju da ih dohvati britko sječivo oka,
koje na kratkom štapu dijeli svoj uvježbani potpis i
neće zastati, neće oklijevati pred stvarima koje ni same
ne znaju što će od njih biti i koje će im ime udariti pečat
pogleda, premda i takvom oku ponekad treba vremena,
kao da pronosi iskru između dva kamena, tako putuje,
kao da na drugu planetu putuje, dug mu bude put
do mjesta u koje će pobosti zastavicu, ali kad tamo stigne
odmah se laća popudbine, umjesto da lagano,
dok čeka da se slegne prašina, uskrisi svjetlace ticala,
umjesto da navlaži usijani pečat jezikom i tek se onda
blago spusti na površinu još netaknute stvari,
one koja sebe ne zna i sebe ne čuje sve dok je ne zasiječe
vrući šamar jezika, onako kako se već krsti mladi pupak
starom poslovicom i jednom te istom molitvom štavi
koža u koju su zaptivene dječje godine, od svile i kadife
godine, kad su još poslovice plaho lebdjele pred onim
što se nudilo pogledu, oči su tada sijale čistom vatrom i
prvim svicima želje da se vlastitim rukama iskuje potkovica,
koja krasi kuću mladih uzdaha,
želje da se dvaput uđe u istu rijeku, onda kad voda i opet
potekne odakle je tekla, i još one želje da se srsima jezika
nježno poljube sve stvari koje se ponude oku na putu