Bijela panika | Vesna Biga

TU NEKOG NIJE BILO

tu nekog nije bilo, nekog kome možeš prići s leđa,
lagano mu puhnuti za vrat i reći – evo te,
takav netko nije bio tu, nije ga bilo u staklu izloga,
niti iza ugla, gdje se znao pojaviti, malo ostario,
ili dvadeset godina mlađi, nikad taj nije mario za vrijeme,
taj koji se ogledao u staklu izloga i zamicao iza ugla,
a tražila sam ga na ovim mjestima, ali i na onim mjestima
gdje se nije ukazivao, tamo gdje se morao pojaviti,
a nije, na mnogim mjestima on nije bio, nikad bio,
kao da ga nitko ne traži, ili je bio uvijek korak ispred,
korak iza mene, a htjela sam mu samo puhnuti za vrat i
reći – evo te, usliši srhove opreza, ti kojeg nije bilo,
zaskoči svoje nestanke, ti koji si tu,
i drugi put pazi kako držiš uzde bjegova, bičuj ako moraš,
moraš li, iskoči pri punoj brzini, i neka to bude na samom
uglu ulice, pred staklom izloga ili u trenutku kad ugledaš
mjesto na kojem još nisi bio, gdje te sigurno još nema,
netko će ti već jednom puhnuti za vrat i reći – evo te,
a netko će drugi u tom času zamaći iza ugla,
nestati u staklu izloga