Bijela panika | Vesna Biga

KUŠADASI

u predgrađu Kušadasija sunce je žedno već od ranog jutra,
a kožu koju imam treba tek pronijeti danom,
sunce je previsoko da mu se oduprem odozdo, dok koračam
ka srcu grada, i samo je zvuk s obližnjeg autoputa tlošan,
on je nadohvat ruke, i neka, neka mi taj zvuk bude prvi
nagovještaj onog što će biti pod suncem, neka samo obećava
da će nešto porasti na hrptu dana i da se tamo, u Kušadasiju,
već mnogo toga odigrava, sve je to danas preda mnom,
a kao da je bilo jučer, i ja već vidim sebe kako koračam ulicama,
zavirujem u aščinice sa čijih zidova gleda Kemal paša,
u njima su astali pokriveni mušemama na sitno cvijeće,
dok u hotelu, koji je nekad bio karavan saraj, vidim bijele stolnjake
i stolice s posrebrenim mašnama, i vidim brod u luci,
veći od Karavan seraja, nalik ogromnoj bijeloj kutiji, i već čujem
uzdah Gradiske, izgovorim li Đenova, uvuče mi se čehovljevski
uzdah u uši, onaj koji se prisjeća moćnog bila svijeta,
izgovorim li Kušadasi, u rukama mi se bez predaha praćaka
blještava, tek ulovljena riba, njeno bilo izmiče palcu i kažiprstu i
usitnjava se kao vlastita slika u zjenici prenapučenog oka,
ova slika postaje nevidljiva kost u grlu, krvni ugrušak smrti,
ako se sasvim usitni i ako te ponese neumorno praćakanje grada,
ako te usisa bezbroj sitnih odbljesaka u čiju je krljušt upisano sunce,
poslije toga odnose nečije tijelo, možda ono u kojem sam bila ja,
mnogo je napuštenih tijela uokolo koja traže sebe,
a ja se zagledam u lica prolaznika i raspitujem se tko je to uzdisao
pred velikim brodom, tko se to prisjeća Đenove,
ne znam u koje bi me tijelo mogao baciti grad, u koje tijelo da uđem
i čijim bilom da kucam, uzmognem li birati, znam samo da bih
ovaj put tijelo tamne kože, takvo će upiti sva ta sunca pod kojima
koračam, i još bih one pretke koji nisu zaboravili uzdisati, i neka,
neka mi preci vole svako od sunaca pod kojim putuju,
takve pretke želim, one koji se dive brodovima, uzdišu kao Gradiska i
šapću Đenova, šapću Kušadasi, neka