Bijela panika | Vesna Biga

ZA TREPAVICU I DIMNJAČARA

Ti koji si nad tlima, toliko puta drijeman
među vlastitim riječima, i mene opsjeti se
i pogledaj me katkad, makar kao nedoumnu,
kojoj se donosi mali poklon,
novčić uskrsao pod cipelom,
ili trepavica s lica sugovornika,
pažljivo ću je uzbrati palcem i kažiprstom,
taknuti je dahom a onda položiti u njedra
kako bih dobila nečije pismo,
sve same sitnice, to te ne bi puno koštalo,
mali znakovi koje daješ drugima
pa takvi sretnu dimnjačara, a to danas nije lako,
na dimnjačara rijetko tko može naići,
rjeđe nego na novčić, a onaj koji u tome uspije,
mora se uhvatiti za dugme
i šutjeti sve dok ne ugleda čovjeka s naočalama,
tada može poželjeti nešto, što ćeš ti ispuniti
ako htjedneš,
ti koji meni odavno nisi poslao dimnjačara,
umjesto njega danas si mi u susret poslao čovjeka
koji se držao za dugme,
kao da se igraš sa mnom, ali ništa zato,
odmah sam stavila naočale,
kako bi taj čovjek mogao nešto poželjeti,
ako je sreo dimnjačara,
a čak sam na trenutak bila spremna i na to,
kad se nađem licem u lice s tim čovjekom,
da mu dam novčić za trepavicu,
ako mu se nađe na obrazu, barem toliko,
ali sam se na vrijeme opsjetila
da nije na meni da ja udjeljujem
i da tu igru samo ti znaš unedogled,
možda si meni namijenio tek nijemi mimoilaz
s takvim čovjekom, zadatak da nosim naočale,
što ako sam ja ona pored koje takav čovjek,
koji je sreo dimnjačara, mora proći šutke?