Bijela panika | Vesna Biga

NESTALI

na putu između New Yorka i Cold Springa,
vidim plakat na kojem je ispisana težina, visina, spol,
piše još i – Have you seen Chris Watson?,
ne, nisam ga vidjela, vidim ga prvi put i odmah znam
spol, visinu, težinu, vidim ga i posljednji put,
u ovoj zemlji to mogu reći slobodno, da,
znam sad njegovo ime i znam ga samo tako, s fotografije
koju je nad njim izvršio netko tko zna posao,
taj je izoštrenim umijećem svukao kožu i oči s mladića,
ubacivši nekoliko zuba u mali osmijeh,
profesionalno je taj priredio ovo lice za buduću upotrebu
na stanici Croton – Harmon,
dok su plakat zalijepili oni koji ga traže,
tu gdje malo tko je tražen iz ove ili one ljubavi,
i ja kroz prozor vlaka čitam njegovo ime,
preslikavam osmijeh traženog, do njega mogu samo tako,
brzim pogledom, to je sve što ja mogu učiniti,
ne mogu mu drukčije pomoći,
a potom dugo ne znam kamo da pohranim lice nestalog
i što da radi putnica koja prvi put ovuda prolazi i pazi
da joj usput ne promakne pogled na Sing Sing i West Point