Bijela panika | Vesna Biga

DOMAĆA ŽIVOTINJA

slušam domaću životinju kako mi se u ponoć javlja
iz dvorišta, i drugu koja mi u podne hoće nešto reći,
i onu u kavezu slušam dan za danom,
odasvuda se glasa to što se meni zove pas, mačka, pjevica,
i da mi je već jednom razabrati sve te jutarnje pozdrave,
i od riječi do riječi prozreti podnevne i noćne javke,
kad već tako neumorno poskakuje u kavezu, ta, meni pjevica,
kad mi po čitav dan leži mačka ispod stola i
kad mi vjeran pas u doba i nedoba dobacuje iz dvorišta,
čas ovdje zalaje, čas mi tamo zareži, na uho svirne pjevica,
pod rukom oprede mačka, dok mladunčetu tigra, kad zaskiči,
njemu kažu umiljati stvor, a zamoćalome tigru pretigru,
tek taj kad pusti onaj grdan glas,
sa čeljustima punim jarke sline, njemu kažu da je tigar strašni,
premda se i on može pretvoriti u ljubimca, tigar strašni,
kojemu nikad nije za vjerovati, i on može postati domaća
životinja, onako kako svatko to može kad već jednom nauči
kako miriše stol, kako zdjela na stolu a kako molitva
kojom se sve može pripitomiti, čak i mrtvi,
i miris koji od njih dolazi, svaka beštija pozna njihov miris,
taj koji ostaje iza mrtvih kad se već i sami prometnu u domaće
životinje, pogodne za upotrebu, neki još za života sve to znaju
i jedva čekaju da se opruže i otisnu pa nek drugi rade,
neka malo tuđe ruke posluju, u kojima je vremena za sve,
kao što ga ima napretek u svake beštije, vrijeme zna kako biti
na strani domaće životinje, ono dijeli pravedno u podne
sunčanog sata i u ponoć svake mjesečine, gdje god se zateklo