Bijela panika | Vesna Biga

SAVIJENI LJUDI

suncu leđa okrenuli su, ti ljudi, i leđa mjesecu,
hodnicima klupka pobacali, i suncu su i mjesecu,
klupko sunca zametnuli, i klupko su mjeseca,
do neba su konce pomrsili, zemljom zemni korak
pogubili i sad marširaju klecavih koljena,
korak na korak raskorak, a sve pustim hodnicima,
ti ljudi, kao da idu dalje, a tamo presamitili se
načisto, u stolicama laktove ušiljili,
nad svojim stolovima savili su šije,
u noćnim posteljama protegli opruge počinka,
od kojih škripe tabani namještaja
i zidne im ptice kukaju na buđenje, a sve navijene,
a sunca da im izađe, a mjeseca da zađe,
a ni mjesečara ni sunčara od njih,
njima su i pod golim nebom leđa povijena,
koljena prebijena, loman im je korak,
kratak njima dah, a sve tabanaju po zelenoj travi,
poleglih pršljenova, sve pod konac pogruženi,
kao da pustim hodnicima stupaju, kao da idu dalje,
sve tako namješteni, a ono okrenuti leđima su,
ti ljudi pokleklih koljena, sve savijeni