Bijela panika | Vesna Biga

OČI OGLEDALA

Na sve su spremne moje i svake druge oči, i prizori su oku pokorni,
onako kako već vrata ogledala podliježu trenutku koji tuda prolazi
i otvaraju se svakom odrazu, osim očima s one druge strane,
osim onom što će tek biti, a ja takve oči nemam da vidim s one druge
strane i da naslutim to što ima biti, nedostaje mi treptaj koji nudi strogu
sadašnjost ogledala, oči onoga koji zna da se tu dugo ne ostaje, takav će
proći kroz srebrna vrata kao što mjesečev hodac kroz iglene uši prolazi,
i još će sebi namignuti u prolazu, a taj koji sebi namiguje u prolazu,
taj ima sretan kapak i ispod kapka sebi vjeran pogled, dok će onaj drugi,
moj pogled, tu dugo ostati i sebe predati urokljivu oku, taj će jesti i piti
pred ogledalom, kruhom će sebe hraniti i vinom će sebe pojiti, i taj će
Tantal svojoj slici biti, časteći se takvim odrazom koji jede a ne jede,
koji pije a ne pije, očekujući da onaj drugi, rob njegov, naposljetku vrisne
i da mu iz zjenice oka ispadne, kako ne bi tek pustim očima u se gledao,
željan, gladovao nesit i žedan suvotao, onako kako već gladuju, žeđaju i
samotuju, a kako li se tek sebi čude, vlastite slike u ogledalu!