Bijela panika | Vesna Biga

KORAČAJUĆI

koračajući, ostavljam mlade tragove iza sebe
i ostavljam stare i sve starije tragove iza sebe,
pitajući se proničem li stazu koja je preda mnom,
i hoću li poznati stazu utabanu nekoć,
kao da se tuđe vrijeme, tuđi putevi ukrštaju u
mojim stopalima i upisuju u tijelo koje me pronosi,
kao da sam to ja, tako prestara, tako premlada,
s toliko tragova kojima više ne mogu prići,
a i kako se mladim korakom dozvati na već utrt put
i teško stopalo udjenuti u tek rođen hod,
kako se iskrasti tragovima koje čuva vlastito tijelo,
i tragovima koji su utisnuti u kožu bližnjih,
a onda iskoračiti iz svekolikih puteva koji se mrse u tijelu
i ispisati sebe iz stvari koje se nude na putu, kako,
kasno je da se utisnu stopala u prvo tlo,
kasno da se spustim na sve četiri,
izvučem kandže iz plahih jastučića vremena i
zavijem u bestrag polja kojima sam prolazila,
opružim li tijelo, oduzmem li nogama svaki zemaljski hod,
noge će mi čitavu noć strugati jedna o drugu,
tražeći sebe u žeravici tijela, u tlu same kože,
kao da gonetaju znakove na putu,
kao da brišu tragove vlastitih stopala na zemlji