Bijela panika | Vesna Biga

ŽETVA STRAHA

Kad si sijala nisi mislila na strah
i sad je kasno da se boje tebe.
Ubir, kanda, oskudan, a malo li je to?
Malo je kad se vrijeme ubrza, tijelo uspori,
a nigdje tvoga roba, kamoli tebi suputnika!
Sad vidiš i sama da si premalo straha posijala
i da ti štošta ponestaje,
imaš tek toliko da se pokriješ,
a to je kao živjeti od ljubavi,
žetva čisto onostrana,
to ti je nešto sjete za putnom groznicom,
to ti je šaka zobi za konjskog duha,
malo paprati za beštije kojih više nema,
i po tanjur ječma za roba i za suputnika
kojeg si nekad imala, a sad samo čezneš,
sitnom čežnjom kad se prisjetiš,
i tu, zar, oskudna?
Premalo je to stare medovine
a ti da sjedneš ispod masline i podvriskuješ,
da se kikoćeš svemu što je odvajkada!