Bijela panika | Vesna Biga

PORTO

Treba ići u Porto, moj grad, po jedno pravo sjećanje,
kaže veseli barmen,
ali ti se radije penješ na Bairro Alto i tamo kupuješ
pripitu fado-noć,
radije gledaš tvrđavu na rijeci Tejo, gipsanu čipku
s topovima na straži, to je tvoja dječja igračka,
dobila si je za neki stari rođendan,
a sad na njemu sjede stranci i osluškuju se na jeziku
koji ne razumiju, svi oni radije suze na portuglaskom,
takav je ovo grad, dolaziš u njega gledati rublje
koje se suši na balkonima kuća u Alfami,
kao da si tu već bila nekad, kao da se igraš školice
u poslijeratnom dvorištu od kruha i od masti,
onda si još mliječnim očima gledala stvari i nisi znala
koje su, a sad ih vidiš, kao da si tu već bila, sjećaš se
pločica na fasadama kuća i pohabanih domino-pločica
na buvljaku, netko ih je ovamo prenio ravno iz tvoga
djetinjstva, i evo ih, prodaju se rasute po krpama
na pločniku, dok ti koračaš u pratnji Amalie Rodriguez
pored stvari koje sad tek vidiš, i pored onih drugih stvari,
koje i opet ne vidiš, ali sad već znaš da su tu negdje,
skrivene ispod domino-pločica i s one strane popločanih
zidova, toliko si naučila o stvarima nevidljivim,
samo što i opet ne znaš koje su i kako se raspitati bez riječi,
a čini ti se da je ovo grad po mjeri tvoga sjećanja,
za tvoju dušu jedan pravi Porto,
tebi je možda dovoljno da opet, barem na trenutak,
progledaš mliječnim očima, i da si malko ofađena sjetom,
nekom to bude dovoljno.