Bijela panika | Vesna Biga

SLUŽBENO SUNCE

blijedo sunce bilo je razbacano po stvarima
koje su nasumce izbijale uokolo,
nalik na stvari s dušom u nosu, na one stvari
koje vuku sa sobom teret habavog opisa,
pa se ukažu kroz prozor autobusa jedanput
kao zahrđala žičana ograda, drugi put kao tabla,
pobodena u pusto polje, na kojoj piše G-58,
vidjela sam to i još sam čula glas harmonike,
ispred barake uz cestu svirao je čovjek
koji je gledao u sunce, kao da će se sunce
rastočiti bude li gledao netremice,
ili se pretvoriti u jarko sunce, ono koje sija
u kaplji meda, u zrnu grožđa, u krljušti zlatne ribe,
harmonikaš je svirao mladiću koji ga je snimao
kamerom, tko bi inače, pod blijedim suncem,
posjetio takvo mjesto bez kamere u ruci,
i bilo je jasno, čak i kroz prozor autobusa,
da se sunce ne voli tu zadržavati i da nevoljko
odrađuje svoj položaj, a mora biti tu,
nalik na službeno sunce, premda ga ima u izobilju
na vinorodnim otocima i cvjetnim poljima juga,
tamo gotovo i ne zalazi, a ovdje sine tek ponekad,
u komadićima stakla, u onom što se zove paramparčad,
koja se ovdje razmnožava bez prestanka,
pod bilo kakvim suncem, čak i ovim službenim,
na svoje oči sam vidjela kako se ovo sunce
škrto podaje stvarima, prolazilo je bez sjenke
pored robne kuće Lidl u Kutini,
i pored svih drugih kuća u ovom gradu,
zaustavilo se nakratko, i bez pravog odsjaja,
u kosi žene koja je čekala nečiju riječ pozdrava
na autobusnoj stanici, tu je riječ nosio jedan od
putnika, tek probuđen i ljutit što je već stigao na cilj,
a ta se riječ izvratila čim je kročila napolje,
obrušila se na sunce žarko baš na ovoj stanici