Bijela panika | Vesna Biga

S NE MOJE RUKE

Ovo predvečerje nije podlijegalo riječima
pravog susreta,
zagrljaj koji mi se nagovijestio čučao je
u uspavanom koljenu neznanog trkača,
dodir koji je slutio milovanje
čamio je sklupčan pod tuđim prstima,
poziv s usana mrznuo je već na pragu
moga glasa, strunama dosluha nečujan
i nigdje takve blizine pri mojoj ruci
koja bi dotrčala s usklikom i gledala me
zatvorenih očiju, darujući šapat i svilu kože
koja slavi kožu, u ovo predvečerje
meni se nudilo samo sjećanje na vrutke dodira
i one srsi uzdisaja pod nepcem
koje riječima ne daju na jezik,
u sjeni takvog sutona moje je lice gledalo
u mene začuđeno iz tuđeg lijevog oka,
u desnom su počivali samo nijemi biljezi,
sve slijepi žišci nekih lanjskih ushita
i nikakve dobrodošlice niotkuda,
koja bi pozdravila tijelo zatečeno okusom
tko zna kojeg susreta
i zebnjom predvečerja koje se na zemlju spušta
s ne moje ruke.